Južne životinje | Irena Matijašević

HISTERIJA

šetala sam. grizla srca i vene, ulazila u područja gandijevski mirna
ali sam ulazila i u njih, zatim u ladice. kad je moja ruka trebala ući
pustila sam je uđi, uđi. takve pobude nemaju kuće. njihova je zadaća dobro se opasati
dobro zaštititi svoje jer je vrijedno.

što pitaju se drugi. njihova unutrašnja kuća i vanjska kuća. klapaju. kao što kažu u slastičarni, dajte mi dva peciva ili dvije kremšnite. ali, dva ili tri puta pohađati isti razred. oni koji uče dobiju sve samo jedanput: jednu mjesečnicu. da, provincije uzimaju vlast, i gradovi se ruše. koordinira ih tako dobro da ne postoji korozija, svi su u upotrebi. histerija kad se javi, gadno, zar ne? histeričar i histeričarka kojoj se sve prilagođava, njezinim plačevima i suzama, zatim njezinim obrvama, koje se ne čupaju, nego zakonito rastu, i nitko ih nikad neće razbiti, niti zaposliti, ostat će nesvrhovite skupljačice ivory, to je prvo istinito večeras, kad mi pišeš da si prestala i sad imaš novog prije nego što je gotovo s onim starim, i tako ćete i tako i onako, prestati govoriti, dragi ljudi, uskoro će grad pasti, u sedam ujutro potpisujemo poraz novo razdoblje, ne postoji dah koji nas nadahnjuje samo cinični krizni štab, koji će reći što je toliko smiješno, zašto je išta i zašto je bez daha, kako vi možete, tako možemo i mi, ništa više neće biti u jednom dahu, nego u tisuću, milijune i milijarde dahova. čin čin, kucnimo se.