Južne životinje | Irena Matijašević

ŠAMAN

istina se najbolje vidi u očima
ispituje tu koliko vrijedi
gledaju satni mehanizmi točno
nakon očiju glas
okus je namiren bilo čim
jedem manje-više sve
mirise slabo poznajem
opip je nešto jači
nikad tako snažan da me obuzme.
kao što je netko gladan spoznaje
ja ništa ne učim
ja samo znam sve
i to me ne čini sretnim
čitam cijeli dan duše
i uživam u tome
na početku je bila riba
kako lijepa riječ
pa se smijem tebi
dušo
koja vrtiš mene po tom svemiru
mene bezdušnog čovjeka je zavoljela duša
ja njoj posvećujem ovu pjesmu.
i sve pjesme.
i sve riječi će odsada biti njezine.
moje će tijelo popiti njezina rodbina
moje zamisli bit će njoj nadahnuće
ona će skladati a ja ću joj dati svoje srce
ja duh
dat ću srce
ja razum: doniram!
nikad me nitko i ništa neće smiriti
zato njoj ostavljam sve
ništa nije moglo mrviti moje oklope
osim čiste duše koja se dala preko metafore
vrati mi se.
kad svi dnevnici završe.
kad se izredaju vijesti
obrazlože odluke
odvažu riječi.
dođi mi ti
koju trebam
koja nosiš mir
ali ne mir ravnodušnih
ne prazninu ravnodušnih.
vrati mi se puno
u tim golemim količinama
koje se preobražavaju u misao.
što imam?
ja oko-sluh
koje se probija kroz ovaj svijet
bez sadržaja
nužno
imati sadržaj znači ne biti dovoljno prazan
dovoljno otvoren za primanje
zato nisam zao
nisam ni opasan
samo dovoljno prazan da moja ljubav postaje
neka vrst strasti
mogućnost da se oduševim vama.