Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

ANOSMIJA

 

Odlučan više se ne zabrinjavati Dnevnikom i ostalim informativnim sapunicama, ovih sam se dana, radije nego unutarnjopolitičkim problemima Lijepe Naše, počeo baviti sobom i svojim unutarnjim i vanjskim problemima. Upisao sam tečaj meditacije i kupio knjigu Kako postati sto posto zadovoljan svojim životom? autora Felipe-Domingo Gómeza. Od meditacije, nažalost, nije bilo ništa, jer me ukočilo u lotus pozi, ali s čitanjem knjige nastavljam. Prolazim lekcije, vodim zabilješke, crtam grafikone dnevnih uspjeha i neuspjeha, a tijekom vikenda sam pristupio i rješavanju testa Život u postocima sa sedamdeset i treće stranice.

Nakon što sam u tablicu unio sve tražene podatke: prehrambene navike, stanje na tekućem, genetsko naslijeđe, atmosferu na radnom mjestu, razinu samopoštovanja, pokretljivost spermatozoida, pH vrijednost sapuna, broj slojeva toaletnog papira kojeg koristim, na ljestvici od jedan do deset zaokružio odnos sa susjedima i rođacima, onda sve to lijepo zbrojio i na koncu podijelio s koeficijentom sreće kojeg se dobije po Gómezovoj formuli navedenoj pri dnu stranice, rezultat je ispao polovičan. To jest, ispalo je da ja živim polovično ili da, u postocima govoreći, moj život iznosi pedeset posto. U svim pogledima!

Moram reći kako me je to baš neugodno iznenadilo. Znam, moj je život daleko od savršenog, ali ipak nisam očekivao toliko mizeran rezultat. Uvjeren kako se potkrala greška u unosu, ponovio sam izračun i opet je ispalo pedeset posto.

Ali, što se ja čudim, rekoh sebi. Dokaza za to kako se meni sve u životu vrti oko te nesretne brojke je koliko hoćeš. Od kad znam za sebe to je tako. Ja stvarno predstavljam pravi primjer onoga što Felipe-Domingo Gómez naziva čovjek-polovnjak! Pedeset posto uspijem, pedeset ne, do pedeset nekako, od pedeset nikako, do pola jesam, od pola nisam, sve što radim i čime se bavim, sve u što se upuštam i o čemu razmišljam, svi moji interesi i postupci, moja garderoba i međuljudski odnosi, moj ljubavni život i potrošačke navike, sve je to upola i nedorečeno, sve je to pedeset posto.

Evo, ja čak i dišem polovično.

Uzdahnuo sam i glasno šmrcnuvši odložio knjigu, posvetio se ispuhivanju nosa, ritualu kojega ove beskrajne zime izvodim u prosjeku barem jednom svake minute. Dohvatio sam rupčić i stao puhati u njega kao kakav jazz saksofonist. Rezultat se, razumljivo, opet pokazao polovičnim – jedna se nosnica odčepila, druga nije.

Dišem, a u stvari ne dišem, rekoh sebi analizirajući sadržaj rupčića. Dišem koliko mi to Njegovo Veličanstvo nos dozvoljava.

Pedeset posto i to je to. Uzmi il’ ostavi!

Ali to s mojim disanjem je već druga priča i nema veze s ranije spomenutim testom, jer moj nos, kao takav, nema veze ni s čim, a ponajmanje s postocima sreće. Jednostavno nema. Ali čekaj malo! Nije naveden u tablicama, ali u izračunima života, prosjek sreće sigurno uvelike i o njemu ovisi. Jer nema prave sreće bez kvalitetnog i pouzdanog nosa ili, drugim riječima, kad ti obje rupe u životu nisu prohodne teško možeš biti, kako to Gómez veli, stotinu i deset posto zadovoljan onim što vidiš kad se ujutro pogledaš u ogledalo.

Premda smatram kako je u mom slučaju i bolje što nije uključen u izračun, jer se ne usuđujem ni pomisliti na kako bi mi niske grane prosjek života pao kad bi uz sve parametre koji su već u tablicama, u njih bio uvršten još i stupanj začepljenja nosa.

Bilo kako bilo, vratio sam se knjizi pokušavajući po treći put riješiti test, ali nos više nije imao strpljenja za to. Revoltiran time što njega nitko ništa ne pita, ostajao je tvrdoglavo začepljen i odbio svaku daljnju suradnju.

Najradije bih ga poslao dovraga, ali kako? Ipak je on neotuđiv dio moga lica i moga bića, važan element moga osobnoga identiteta. Dobro zna da ovisim o njemu pa to iskorištava. Svim se silama trudi izgledati još veći iz profila, sabotira sva moja zavodnička nastojanja, curi, svira, provocira, ponaša se prema meni kao prema zadnjoj krpi na svijetu. Najnoviji bezobrazluk kojim me u posljednje vrijeme tlači je što mi i njuh kasni, da se tako izrazim. Što god pomirišem, ugodno ili neugodno, ništa ne osjećam. Tek eventualno poslije par sekundi počinjem osjećati miris. Ponekad se čak ne radi o sekundama, već o minutama. Neću reći satima. Njuh mi funkcionira po principu Hrvatskih željeznica. Kasni. Odgađao sam otići liječniku – nikako ih ne volim – i radije sam isprobao sve moguće narodne ljekarije, ali bez uspjeha.

Zapravo, nisam se ja toliko ni zamarao time što nemam njuh – jer tko uopće u ova stresna vremena ima vremena i volje razmišljati o takvim sitnicama – dok se susjedu nije začepila septička jama. Sreli smo se u dućanu i on se odmah počeo ispričavati, objašnjavati kako će mu je sutra isprazniti, a ja mu rekoh: – O čemu pričate, susjed? Što će vam isprazniti? Što smrdi? – jer meni stvarno ništa nije smrdjelo. Čak sam otvorio i prozor. Doduše, nešto je zasmrdjelo kad sam počeo gledati Dnevnik, potpuno smetnuvši s uma da više ne gledam TV. Voditelj je najavio prilog iz Sabora i trenutno se osjetio nesnosan smrad – a sad, je li dopirao iz susjedove septičke ili iz TV prijemnika, to ne smijem reći.

Nije mi preostalo ništa drugo nego odmah zatvoriti prozor i ugasiti vražju spravu.

Moj je susjed u pravu. Kad čovjek malo razmisli, ponekad je stvarno bolje nemati njuh. Barem što se određenih stvari tiče.

Jedino mi to prilikom kuhanja smeta. Ženu nemam, cura me ostavila, što ću, kuham si sam. Kako skuham, tako jedem. Bljutavo, slano, ništa ne osjećam. Zujim po kuhinji kao muha bez glave. Tako trapav, prošle nedjelje, spremajući večeru slučajno sam prosuo cijeli paketić papra i logično, očekivao pravi festival kihanja. Ali ništa! Ni jednom da bih kihnuo. I već sam gotovo zaboravio na cijeli slučaj, ali moj nos, zlopamtilo, nije. Sakrio je papar u nekoj svojoj šupljini i samo čekao kad će mi ga smjestiti. Poslije, a već je bilo oko jedanaest uvečer, kad me ulovilo, cijelu noć nisam oka sklopio.

Ujutro sam zvao na posao, javio da ne mogu doći i otišao u ambulantu, ali se ispostavilo kako dežurna liječnica ne zna mnogo o nosovima.

– Ali moj poznanik otorinolaringolog zna, on je stručnjak za nosove – zacvrkutala je i nazvala ga, zamolila da me primi preko reda jer kišem kao navijen. A taj njen stručnjak za nosove se složio, ali me ipak ostavio čekati satima u čekaonici, izloženoga prijekornim pogledima prisutnih. Konačno, kad je svima već bilo dosta mene i moje nazalne agresije, pristupila mi je medicinska sestra – zgodna plavuša, izgledala je kao Helga, Herr Flickova pomoćnica iz serije ‘Allo ‘Allo – i rekla: – Doktor će vas primiti. Za mnom!

– Jawohl! – odvratih kroz suze i krenuh za njom. A u ordinaciji, od pogleda na sve te silne instrumente za pregled nosne šupljine, tlo mi se pod nogama izmaklo. Doktor, stručnjak za nosove kojem je nedostajao još samo crni gestapovski kožni mantil, me posjeo na stolicu, uperio svjetlo u oči i gurnuo mi u nosnice nekakvu cijev, u tren izveo endoskopski pregled, što, moram reći, nije bilo ni najmanje ugodno. Na koncu me kvrcnuo prstom između očiju rekavši pomalo razočarano:

– Ja tu ništa ne vidim! Mislio sam da unutra imate kakvo strano tijelo, ali nemate – kao da je očekivao da će unutar mojih nosnih struktura naći Bog zna što zanimljivog.

– Devijacija septuma, upala sinusa, sve to ima veze – značajno me pogledao rekavši kako mi njuh kasni jer molekule mirisa ostanu na sluzokoži i budu apsorbirane tek poslije određenog vremena. Tako je to meni, laiku, objasnio i prepisao mi kapi, preporučio inhalaciju i, ako se stanje ne popravi, CT i naravno, ono čega sam se i pribojavao – operaciju!

Operaciju? Ni u ludilu! Nećeš mene pod nož dobiti, pomislih bježeći iz ordinacije nosom bez obzira i kao za inat, baš ispred ulaza naletim na Lasića, kolegu iz kancelarije. A Lasić, onako pun sebe, odmah mi predstavi svoju punicu, objasnivši kako ju je dopratio na specijalistički pregled da se utvrdi na što je alergična. On je nju dopratio, molit ću fino! I tako smo tu stajali Lasić, njegov ego, njegova punica i ja koji pomislih: Jadna žena. Alergiju može imati jedino na tebe, Lasiću, jer tko god je u tvojoj blizini odmah dobije alergiju, ali nisam ništa rekao, samo sam glasno kihnuo.

Punica se prestrašila, a Lasić me prostrijelio pogledom i već istog poslijepodneva rastrubio po uredu kako me surla ne sluša.

Alergičan sam. Alergičan na Lasića, na pedeset posto, na kolege, na svoj posao, najradije bih dao otkaz. Sjedim tamo u kutu, jedino mi se nos od hrpe registratora vidi, kasnim s izvršenjem planova, mijenjam rupčiće i samo gledam kad će šef kući, pa da mogu i ja.

Jer kod kuće mi je najbolje. Unutar svoja četiri zida. Čitam Gómeza, stavljam kapi, inhaliram morskom solju, kamilicom i kaduljom i čekam proljeće, čekam rast postotaka sreće, čekam dok vani, iza prozorskog stakla, sumrak pali svjetla grada i ulica tone u još jednu, samotnu i hladnu noć,

I tako mi život prolazi.

Prehlađen, kronično začepljen, infektivan, bakterijski pedesetpostotan, kakav već da jest.

 

* * *

Čitajući tako Gómeza dođem na poglavlje o druženju s ljudima.

Čovjek je društvena životinja, piše. Društvena životinja? To se na mene ne odnosi, mislim, potreba za socijalnom interakcijom s ostalim sisavcima u mene je svedena na minimum.

Formula sreće je u druženju s dragim ljudima, ljudima od kojih dobivamo inspiraciju … veli dalje. Jednostavno i logično, ali u mom slučaju opet neizvedivo jer ključni element formule dragi ljudi gotovo je u potpunosti nestao iz mog života. Ostali su samo oni koje teško mogu svrstati u kategoriju dragih, pojedinci od kojih dobivam jedino alergijsku reakciju.

A s takvima mi stvarno nije do druženja.

Šuti, dobro je dok imam Facebook, tješim se i svima lajkam statuse. Znam, Facebook nije stvaran svijet, nit su to pravi ljudi, to su tek virtualni profili, sve ja to znam, ali što mogu? Pokrenuti se i nazvati nekog? Koga? I da imam nekog opet nemam volje! Kao što rekoh: čekam proljeće. Čekam da se dogodi čudo. U međuvremenu se zatvaram, ne javljam, glumim nedostupnost. Strepeći kako tako zatvoren sigurno propuštam štošta zanimljiva, tonem u još mračnije raspoloženje, ali ne mičem lijenu guzicu iz fotelje.

… ljudima od kojih dobivamo inspiraciju i energiju kojom nas motiviraju za … – čitam odjednom se sjetivši kako sam jednom lokalnom umjetniku, slikaru kojeg površno poznajem s tečaja šišanja pasa, rekao da ću večeras doći na otvorenje njegove izložbe. Ma što rekao: obećao! Valjda zbog pozivnice koju mi je tako svečano uručio jučer na tržnici, dok sam kupovao jaja kod one svadljive prodavačice. Nisam je bacio u smeće, evo, još je imam.

Akademski slikar Biser Izidor, izložba Politička svrdla.

Biser. Kakva je to majka koja može sina tako nazvati?

Otvorenje je u sedam. Za pola sata! Što ima veze kada ionako neću ići, velim i nastavljam se hrvati s Gomezom.

Trudim se pročitati stranicu do kraja, ali ne ide. Opet se tu pojavljuju nekakvi postoci i grafikoni, proračuni sreće i života. Čemu toliko brojeva, ne bi li život trebalo živjeti, a ne izračunavati?

Ne znam ja što bi trebalo sa životom, mislim i uzimam pozivnicu. Baš je ružna, tako kričavo ružičasta s crvenim, spiralnim slovima izgleda baš kao pozivnica za pederski bal. Od jednog slikara čovjek bi ipak očekivao malo više smisla za dizajn.

Premećem je po rukama, razmišljam, idem, ne idem, hoću, neću, ma kojeg ću vraga na toj izložbi kad me slikarstvo uopće ne zanima? Idem? Ma jok, pa nisam lud, uostalom, tko bi išao po ovakvom vremenu?

Ali obećao sam!

No dobro kad je tako. Onda možda i odem?

I za minutu već sam spreman, obučen u svoju najbolju kombinaciju zeleno-ljubičastih hlača, kaki košulje, jakne boje pijeska i s novim, upečatljivim cipelama na nogama.

Zatvaram vrata, silazim stubištem, izlazim na ulicu, mračnu i turobnu. Oblaci samo što se ne odlijepe s neba, tmasti, neprozirni, teški, kao da se nadmeću između sebe koji će biti glomazniji i ružniji. Podsjećaju na velike mokre čarape što vise s nebesa. Hodam, nastojeći se prisjetiti Gómezovih riječi i ostati u sadašnjem trenutku ma kakav da jest – hladan i ljigav, težak, depresivan – hodam, trudeći se sakupiti vedrinu i optimizam, pronaći rupe u tom sivilu, gledati s pozitivne strane, jer iza kiše uvijek zasja sunce. Stvar je u percepciji, u umu, uvjeravam se. Kako gledaš na svijet, tako ti se svijet vraća. Trudim se, tražim u sebi razloge za optimizam, tražim ih između koraka, između oblaka, i gle čuda, djeluje, nailazim na tračak unutarnjeg veselja i moj hod postaje odlučniji, privlačim pozitivnu energiju, nebesko sivilo više ne može nauditi miru u meni, punim se srećom, doista, stvar je u percepciji ili kako je Goethe rekao: vedrom se i svijet čini vedrim, i ja kao na krilima vjetra hodam uspravno više ne gledajući kuda ni kako, te tako zadovoljan sobom i svojim novim cipelama koje me uopće nisu nažuljale, već sljedećeg trena, prolazeći parkom uz rub šljunčane staze, ugazim u pseći drek. Eto, toliko o pozitivi. Odoše sva moja nastojanja! Situacija za paniku. Sklanjam se u žbunje pokraj paviljona i čistim cipele o travu. Ali kako biti siguran da ne smrde? U nos se, naravno, ne mogu pouzdati. Što ako se pojavim na toj izložbi, a cipele mi smrde na pseći drek?

Čistim ih još neko vrijeme i tek kad sam siguran kako je i zadnji komadić nagazne mine očišćen, nastavljam put.

Prolazim pored velikog plakata s Biser Izidorovim portretom i ulazim u galeriju misleći: Smrdi il’ ne smrdi, pitanje je sad.

Ali čini se kako mogu biti miran jer nitko od okupljenih ne pokazuje zanimanje za mene, a još manje za moje cipele. Uviđam da baš nikoga od nazočnih ne poznajem i prožima me cjelokupna atmosfera uzaludnosti. Što ja ovdje radim? Ma koja izložba? Bolje bi bilo da sam ostao doma. Još bih se možda nekako i opustio da je atmosfera ležerna, ali ovo je brate, prava uštogljena bečka kavana. Napirlitane dame, lokalni stranački čelnici, sva gradska krema. A po zidovima Biser Izidorove slike. Može li se to uopće nazvati slikama? Mazarije je bolja riječ. Zar je to umjetnost? Autor je uzeo pet, šest najpoznatijih političara i lica iz društvenog života i njihove portrete ukomponirao u oblike spirala koje ih gutaju. Po prilici onako kao što na plakatu za Hitchcockovu Vrtoglavicu spirala proždire Jamesa Stewarta. O kakvoj je tu simbolici riječ i što nam je umjetnik želio poručiti? Kako svi tonemo u nekakvom vrtlogu, političkom viru, politikantskoj spirali? To ni Biser Izidor (ne mogu se prestati čuditi njegovom imenu) ne zna objasniti. Hodam u krug gledajući zidove, izbjegavam pogledati slike, od pogleda na njih lovi me vrtoglavica.

Otvorenje izložbe počinje. Voditeljica pozdravlja prisutne i daje riječ likovnoj kritičarki, koščatoj plavuši, koja odmah počinje o umjetniku i njegovom doprinosu umjetnosti. Stoji na improviziranoj bini u haljini koja na njoj visi kao na vješalici i tmurna izraza lica izgovara fraze i po tko zna koliko puta upotrijebljene šablonske rečenice koje ne znače ama baš ništa i ne govore ni o čemu. Ili sam možda ja jedini ovdje koji ih ne razumije?

– …u svojim radovima on propituje… motiv koji označava njegovu stvaralačku bit je cikličan…

Umjetnik cvate, publika plješće.

– …njegov je slikarski put obilježen biljezima pamćenja i sintezom prepoznavanja čistoće doživljaja usmjerene prema socijalnom efektu…

Sve vrijeme među uzvanicima tiho klizi konobar u livreji i s pladnjem punim pića. Dočepavši se čaše vina, zauzimam mjesto u kutu naslonjen na zid pokraj neke djevojke, bucke, svijetle puti, obučene u haljinu u stilu pedesetih s ukrasnom mašnom. Sigurno je i ova kakva kritičarka, mislim izučavajući je. Ili umjetnica? Umjetnica s ponekom kilom viška.

Otpijam gutljaj primjećujući da mi bucka svojim ispitivačkim očima izučava cipele.

Oh, znači, ipak smrde! Smrde nego što, zbog čega bi inače tako buljila u njih?

Diskretno se udaljavam i dočepavši se hodnika uspinjem stubištem, ulazim u dvoranu u kojoj je postavljena izložba nekakvih starih tanjura i ostalog kuhinjskog posuđa. Glumeći kako me zanimaju izlošci, tarem cipele o skupocjeni sag te se vraćam na isto mjesto, usput otevši konobaru novu čašu vina.

Bucka me osmotri najkraćim mogućim pogledom, a onda joj se oči opet zaustave na mojim cipelama.

Jebemu sve ako je ova normalna, nemoguće je da više smrde, mislim očajan zbog svega.

– .. intenzivnost kolorita koji čini njegov slikarski put n-e-n-a-m-e-t-lj-i-v-i-m… – posebno naglašava kritičarka važnost umjetnikove kolorističke nenametljivosti, a bucki s usana ne silazi tajanstveni osmjeh.

Ispijam čašu do kraja i sakupivši hrabrost, naginjem se prema njoj otvoreno je priupitavši:

– Vidim, gledate mi cipele?

– Ha? – odvraća ne pokazujući ni najmanju namjeru pomaknuti pogleda.

– Pitam za cipele. Je li nešto sumnjivo u vezi s njima?

– Cipele? Nemam pojma za tvoje cipele, gledam ti u nos! – laže, to je barem više nego očigledno.

– Ne bih rekao da je tako. Buljiš mi u cipele, pa me zanima…

– Brate, al’ si dosadan, gledam ti u nos! Cijedi ti iz njega i kaplje na cipele, ako baš hoćeš znati – napokon se udostoji pogledati me.

– Ajoj! – trzam kao opržen u potrazi za rupčićem, ali naravno, nemam ga.

– Dolaziš nespreman a? Izvoli, posluži se – kaže nudeći me papirnatom maramicom.

– Hvala. Evo, ne cijedi se više.

– Moš’ mislit kako ne cijedi! Ali meni se ne moraš ispričavat. I ja imam takvih problema. Ponekad se baš osjećam kao da mi je netko ovdje gore uvukao mokru spužvu – veli i naginje glavu pokazujući prema nosu, prćastom i smještenom na crnom kosom uokvirenom licu.

– Spasila si me.

– Bravo ja! Jedan nula za mene.

– A ja mislio kako mi cipele smrde.

– To ne bih znala. Imam anosmiju, ne osjećam mirise.

– Tako se to zove?

– Tako. Al’ mogu ti posuditi dezić da si ih napirlitaš ako misliš da ti smrde – veli.

– Dezić?

– Stvarno si čudan. Dezodorans – smije se.

– Nema potrebe. Ionako ne osjećam mirise.

– Znam! Odmah sam te prepoznala. Prepoznajem takve – klima važna izraza lica.

– Ma nemoj? Zar se to vidi?

– Jasno da se vidi. Kako se ne bi vidjelo? Vidi se s Mjeseca! Pogledaj samo kako si se obukao! Obući kombinaciju ovakvih hlača i jakne? Eeej brale! To odaje da nemaš njuh za usklađivanje boja. Gori si po tom pitanju i od Biser Izidora. Ti kao da si ispao iz jedne od njegovih crtarija. Izgledaš kao pozivnica za izložbu. Očigledno nemaš nos za boje. Jesi li i daltonist možda?

– Ne, nisam…

– Jesi siguran? Meni baš izgledaš daltonistički. Nego, znaš što? Zapalila bih cigaru, a ti budi dobar pa skoči do onog krelca u fraku i donesi nam po par čaša vina, da možemo nastaviti diskusiju vani.

Nije mi se posebno diskutiralo, ali me podmitila s još jednom maramicom. Izašli smo i stali pokraj ulaza. U trenutku dok je palila cigaretu, počela je lijevati kiša, a budući da je željela dovršiti svoje izlaganje o kromatsko-nazalnim povezanostima, potrčali smo do obližnjeg kafića i smjestili se za stol u kutu. Pričala je bez zaustavljanja, a ja šutio kao zaliven jer nisam znao što reći – čemu trošiti riječi, sve mi je bilo jasno: mala je luda k’o noć! Luda i ima fetiš na nosove. Petak uvečer, a ja u društvu luđakinje koja zna sve o nosovima, apsolutno sve o njihovoj anatomskoj građi i tipovima: prćastim, orlovskim, grčkim, rimskim, egipatskim, mesnatim, kokainskim; o karakterima i osobnosti vlasnika koji iza tih oblika stoje, o seksualnim navikama i astrološkoj simbolici dotičnog organa, o sluznici i finim dlačicama, septumu, sve, baš sve o nosovima.

Zna više i od onog Herr Flicka, doktora, stručnjaka za nosove.

Sto ljudi sto nosova, mislio sam odsutno slušajući o ritualima kopanja, brisanja, ispuhivanja, šmrcanja, dobivanja po istom, o raznim nosatim stvorovima i božanskim nosovima Južne Amerike i Oceanije, slušao tako i htio pobjeći navrat-nanos, ali me pelinkovac počeo uspavljivati. Zato sam samo nemoćno zurio u nju i u nekom trenutku počeo zamišljati kako bi izgledala gola. Ne znam mnogo o buckama i iskreno govoreći nemam mnogo iskustva sa suprotnim spolom, ali gledajući je tako u toj haljini s mašnom sve me više podsjećala na veliku, lijepo upakiranu čokoladnu kuglicu.

Poslije treće ture mi je odala kako je članica jedne super tajne animističke sekte koja vjeruje da se naša kozmička duša sakriva u nosu i ponekad, kad nitko ne gleda, proviruje van. Glavni u toj sekti je izvjesni Gajendra Brahamsarup Singh, Indijac iz Punjaba, trenutno student na Poljoprivrednom fakultetu u Banja Luci.

– Još nisam vidjela da nekom tako curi nos. On je moj idol! – rekla je i iz torbice izvadila uokvirenu fotografiju nosonje s turbanom koji je žmirkao u kameru.

– Mi ljudi bez osjeta mirisa moramo se držati zajedno – poljubila je fotografiju i vrativši je u torbicu, upitala: – Znači, doći ćeš na naše sljedeće okupljanje?

Kimnuh glavom jer mi se prispavalo, što je protumačila kao znak pristanka, ali nema veze, jer ja bih ionako već na sve pristao.

– Odlično! Imamo akciju Dovedi novog člana i sakupi dodatne bodove – razveselila se i ulovila me za palac na ruci počevši ga analizirati. – Jesi li znao da se jedino po nosu i palčevima vidi kakav penis muškarac ima? Nisi? Uvjerena sam da bi nas dvoje mogli postići fino jedinstvo, prije svega jasno, tu mislim na kromatsko-nazalnu razinu – rekla je bez imalo okolišanja.

Ja sam se, naravno, složio i s tom mogućnošću.

Onda me je još malo držala za palac i grafikon mog postotka sreće iznenada je počeo rasti. Dovršili smo piće i otišli u njen stan na drugom kraju grada.

Kad smo stigli, skuhala je vino i iz hladnjaka izvadila komad torte. Nakon što smo je smazali, dala se u potragu za nečim romantičnim.

– Volim ovaj CD – rekla je.

Nisam imao ništa protiv njenog glazbenog odabira; nisam imao ništa protiv ničega te je uskoro na podu ostala njena odbačena haljina i moja nemoguća kombinacija hlača i majice, moje upečatljive cipele i naši su se nosovi spojili dok smo osluškivali kako kiša u svom ludom ritmu udara o stakla stropnih prozora, nadglasavajući nježne jecaje violine.

I eto nas sada ovdje. Ležimo zagrljeni u polutamnoj sobi, osluškujem njeno sve ravnomjernije disanje i osjećam se odlično. Je li to zbog nosa? Odčepio se tijekom naše ljubavne igre. Tek mi je sada jasno kako nema veće sreće nego opet disati punim plućima, uživati u mirisnim čarolijama cimeta i klinčića, vanilije, čokolade i parfema, kože i kose, toj jedinstvenoj kemiji ženskog bića pokraj sebe.

Mjerkam ostatak torte na tanjuru pokušavajući se sjetiti kako je ono Felipe-Domingo Gómez usporedio život s tortom.

Život je kao torta iz izloga, rekao je. Raznih je oblika, boja i okusa. Neki nam se sviđaju, a neki ne. Jedni vole čokoladnu, drugi preferiraju voćnu. Ponekad je slatka, ponekad kisela. Dok jedni uživaju u njoj, drugi se boje i pogledati je. A povrh svega, kao šlag i jagode, samo su dvije stvari sigurne: svima je najslađi posljednji komadić i kad napustimo slastičarnicu tanjur života iza nas uvijek ostaje prazan.

Gómez je u pravu, iako sumnjam da ću ga više čitati. Jednostavno me se nije dojmio.

Previše je u njegovoj knjizi brojeva, a kao što rekoh, život se živi, a ne izračunava.

Privijam se jače uz svoju meku, toplu bucku i još časak uživam u njenoj aromatičnoj raskoši, osjećajući kako mi san dolazi na oči.

Spavam stopostotnim snom bez snova.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.