Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

VRIJEME DO POLIJETANJA

 

Prilikom psihološkog testiranja, na pitanje o radnom iskustvu, odgovorio je kako je na svojoj koži iskusio što to znači kad čovjek nema veza i poznanstava, kao što ih on nikad nije imao. Rekao je i da je upravo ta činjenica razlog zbog kojeg nema ni dana radnog staža u struci. Ali je zato obavljao kojekakve druge poslove; odlazio, kako se ono kaže: trbuhom za kruhom i bez puno oklijevanja prihvaćao sve što se nudilo. Tako je dosad, u svojih četrdeset i pet godina radio kao: bačvar, zidar, tesar, čuvar mosta, ribar, mornar, kopao kanale, postavljao stupove, čupao korov, brao jabuke, a onda malo ratovao i otišao sa živcima, pa pobjegao u Amsterdam gdje je hranio golubove, sortirao tulipane i pružao seksualne usluge starijim damama.

Onda mu se jedne večeri, kaže, napušenom i nakon što je vidio kako su mu opet ukrali bicikl, ukazao ni manje ni više nego Vincent van Gogh. Imao je onaj svoj povez preko odsječenog uha i nije izgledao baš najbolje. Gledajući ga takvog dobio je inspiraciju, otkrio svoj slikarski senzibilitet i zaključivši da je njegova budućnost u umjetnosti, počeo crtati portrete. Da se, nažalost, od toga neće obogatiti, postalo mu je jasno tek kada je stjecajem okolnosti završio u Južnoj Americi, u Čileu, iz kojeg se neslavno i bez centa u džepu, brodom vratio kući.

Zatim je koncem iste te godine, napravio prekvalifikaciju za varioca, ali je ubrzo – suočen s katastrofalnom situacijom u hrvatskoj brodogradnji koju još samo Bog može izvući iz problema – uvidio kako je izlaz doista i jedino u Bogu i duhovnosti.

Iz tog se razloga posvetio izučavanju vjere, premetnuvši se najprije u katolika, a potom i sve ostalo: luterana, Jehovinog svjedoka, pravoslavca, muslimana i poslije, kada je otišao na istok, u hinduista i budista.

Nažalost, tokom te svoje duhovne potrage, još nedovoljno prosvijetljenom i otpornom spram materijalnih iskušenja, palo mu je na pamet da se počne baviti švercom Viagre i dragog kamenja iz Indije.

Bolje da nije, jer se jednog jutra, probudio ni na nebu, ni na zemlji – pretučen, u bolnici, u sirotinjskoj četvrti Jaipura, deset kila lakši i samo s jednom željom: najesti se maminih punjenih paprika.

Nakon što je otpušten iz bolnice zaputio se preko velike pustinje Thar.

Putovao je prašnjavim džipovima i devama, bježao pakistanskim bombašima samoubojicama, tumarao perzijskim zabitima i samo nekim čudom preživio tri saobraćajne nesreće u Teheranu.

Međutim, prave su nevolje uslijedile tek kada je jedne noći, usred ničega, na vjetrovitoj turskoj visoravni, ispao iz vlaka i udario glavom o valjda jedino stablo u krugu od pedeset kilometara.

Suočen s amnezijom kao posljedicom udarca, još se mjesecima nakon toga vucarao Balkanom, prelazio granice i tražeći sebe i svoju izgubljenu dušu, pio s bugarskim kamiondžijama, garavim Makedonkama i bosanskim jaranima.

Srećom, s prvim pupoljcima proljeća, sjetio se tko je i odakle je.

Vratio se kući, najeo maminih punjenih paprika i zaboravio na sve nedaće ovog svijeta.

Kada je opet bio onaj stari počeo se baviti poljoprivredom.

Težak je to kruh. Ustajao je u zoru, dane provodio u polju, orao, sijao, gnojio, borio se protiv suše i nametnika, a ono malo slobodnog vremena gubio u prosvjedima, blokirao prometnice i zagovarao interese seljačkih udruga nezadovoljnih otkupnom cijenom kukuruza.

Kad je postalo jasno da od isplate poljoprivrednih poticaja neće biti ništa, nije mu bilo druge nego da jednog blatnjavog jutra, po stoti put napusti svoje selo i ode u grad, ovog se puta okušavajući u njemu kao: djelatnik na dječjem vrtuljku, vanjski suradnik, unutarnji savjetnik, stručnjak za niske cijene, fitness trener za pse, lovac na glave i prodavač proizvoda namijenjenih zaštiti od patogenih zračenja.

– Bilo je još toga, tko bi se svega i sjetio – priznao je.

Na pitanje odakle mu volje i živaca za tolikim promjenama posla, gorko se nasmijao.

– Eh, mladost-ludost!

Mladost, nemiran duh i to što je rođen u ova nesigurna vremena u kojima se za malo toga čovjek može uloviti.

A onda, već pomalo umoran od svega, po prvi put u životu, nije radio više apsolutno ništa.

Samo se jednog jutra zaustavio kao što se i stroj ponekad zaustavi bez nekog vidljivog razloga.

Čemu sve to?, pitao se gledajući kroz napuklo prozorsko staklo podstanarske sobe, pa se vratio u krevet kao da će u njemu naći odgovor.

Čemu?

Od veljače do rujna, prijavljen u evidenciji Zavoda za zapošljavanje, za život je zarađivao – maštajući.

Hodao je gradom, prolazio uvijek istim ulicama, katkad i deset puta dnevno, zbog jedne bezimene djevojke iz kioska uplaćivao loto – bilo je nečeg magičnog u njenim kretnjama i očima, u tim kuglicama što su skakutale bubnjem, u toj nepredvidljivoj igri brojeva, kao što je i sâm život nepredvidljiv.

Možda je i mogla biti njegova dobitna kombinacija, ali ju je na kraju ipak osvojio netko drugi.

Od veljače do rujna, prijavljen u evidenciji Zavoda za zapošljavanje, sanjao je da je daleko odavde, na neki čudan način sluteći da će kad-tad odletjeti i dalje od svojih snova.

I bio je u pravu.

Jedne kasnoljetne noći u novinama je pročitao da organizacija Mars One iz Nizozemske kani 2023. godine napraviti ljudsko naselje na Crvenom planetu, te da je u potrazi za astronautima-dobrovoljcima.

Eto, prst sudbine se iznova umiješao, ovaj put pokazujući mu prema zvijezdama.

Očigledno mi na kugli zemaljskoj ne preostaje drugo nego spakirati kofer, sjesti u raketu i lansirati se u svemir, postati izvanzemaljac, prvi Hrvat-Marsovac, pomislio je ispunjavajući upitnik.

Uskoro su ga pozvali na testiranje, a jutros je saznao da je primljen.

Upravo im takav čovjek treba!

Otporan, snalažljiv i prilagodljiv svakoj situaciji. Heroj i kompletni luđak u istoj osobi!

Prođe li sve u redu, polijeće u rujnu 2022.

Prije toga mora još samo proći sedmogodišnju obuku na kojoj će usvojiti vještine potrebne za preživljavanje na udaljenom planetu, sitnice kao što su: kako pronaći vodu i proizvoditi kisik, na koji način izbjegavati kozmičko zračenje i kako uzgajati vlastitu hranu.

Kad malo razmisli, jedino što će mu nedostajati su mamine punjene paprike.

Ali, ne boji se ničega. Dapače, veseli se novom iskustvu potpuno svjestan toga da odlazi na put bez povratka, jer karta je samo u jednom smjeru.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.