Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

ASKETA

Ovo je priča o jednom nesretniku opterećenom raznim očekivanjima.

O čovjeku koji je bio rob svojih nadanja i snova kako će se netko ili nešto jednom ipak promijeniti nabolje.

Čovjeku koji je u svojoj zbunjujućoj raznolikosti očekivanja i želja, maštao o tome da, primjerice, ljudi oko njega obrate više pozornosti na svoje prehrambene navike, da smanje unos šećera, više vremena provode u prirodi, da se vlasnik kafića u prizemlju pridržava dozvoljene razine buke, te da Vlada jasno kaže kako je proizvodnja namještaja od strateškog interesa.

Naravno, to je samo dio onoga što je želio i htio.

Iako je najčešće bila riječ o sitnicama, već su se i takva očekivanja pokazala nedostižnima. Već su i ona predstavljala izvor njegove frustracije i nemoći, a kamoli kad se radilo o višim, zahtjevnijim stvarima vezanim uz moralna načela, pozitivno razmišljanje i uvažavanje različitosti, kad je, recimo, očekivao da svi oko njega budu bolji i otvoreniji, da budu onakvi kakvi bi trebali biti – čovječniji i puni ljubavi prema drugim ljudima i svim živim bićima.

Najgore od svega je bilo to što se njegova očekivanja nisu zaustavljala samo na ljudima. Jer, imao ih je on i od političkih sistema, velikih multi nacionalnih korporacija, država, elite koja upravljaja ovim svijetom, od oblaka i kiše, Sunca, planeta, izvanzemaljske inteligencije, pa tim redom, logično, i od samog Boga, ali s njim, kao ni s ostalima, nije uspjevao uspostaviti kontakt.

Od svih i svega je taj čovjek imao očekivanja, jedino ih od sebe nije imao.

Radio je posao kojeg nije volio, stanovao u jednoj od onih, bezličnih, na brzinu sagrađenih kuća, obitelji ni prijatelja nije imao i dane je provodio jedino u društvu svojih neispunjenih očekivanja. Ponekad bi za trenutak uzjahao val sreće zadovoljan kada bi se neko od njih barem djelomično realiziralo, ali bi se uskoro opet utopio u oceanu nezadovoljstva jer svijet oko njega nije bio onakav kakav bi mogao i trebao biti.

Zato ga je nastojao promijeniti nabolje, borio se, napadao visoke zidine svojih opterećenja, ali svijet je i dalje ostajao isti.

Kada mu je bilo svega dosta napustio je svoj dotadašnji način života i odao se skitnji.

Nakon vremena provedena u potrazi za odgovorima i spoznajom, put ga je nanio u Indiju, šaroliku zemlju velikih socijalnih razlika, prometnog kaosa, poplava i prljavštine, zemlju u kojoj su svi varali zbunjene strance, taksisti i rikše nudili usluge prostitutki, a vlasnici šugavih hotela mislili samo na sebe i svoj profit.

Ruku na srce, s druge strane Indija je bila i zemlja tisućljetnih duhovnih učenja, ali, rijetko je koji učitelj od onih koje je sreo, na njega ostavio dojam. Jer, većinom se radilo o prevarantima, lažnim guruima koji su prihvatili moderne blagodati i duhovnost im je bila samo izgovor da se domognu novaca lakovjernih turista.

I već se je spremao na odlazak kada mu neki bramani savjetovaše da se popne na brdo na kojem živi veliki mudrac Maha Jinabhadra, učitelj čiji nauk u sebi objedinjuje svo znanje onih koji su postigli duboki uvid.

– U redu – rekao je čovjek odlučivši Maha Jinabhadri dati priliku.

Drugog se jutra zaputio užarenom stazom, da bi nakon višesatna hodanja ugledao starca obučenog u iznošeni haljetak kako sjedi ispod smokvina drveta i meditira.

Neko ga je vrijeme promatrao, a onda mu je prišao bliže.

Mudrac je ostao nepomičan, posve utonuo u svoje zadubljenje.

Čovjek je sjeo pored njegovih nogu odjednom osjetivši duboki spokoj i blaženstvo, i sjedio je tako misleći kako je ovaj skromni asketa postigao probuđenje, duboki uvid o prirodi stvarnosti, postigao ispunjenje koje je svojstveno samo onima koji više ništa ne posjeduju, onima koji su se posve odrekli materijalnoga, te da će ga, kada otvori oči, pitati smije li ostati kraj njega i biti njegov učenik.

A tada ga je iz bujice misli i očekivanja prenuo glasan zvuk mobitela koji je dopro iz mudračeva haljetka.

Ptice su zacvrkutale, lijene muhe poletjele, a Maha Jinabhadra je otvorio oči i iz džepa izvukao najnoviji Smartphone.

– Da – javio se rekavši – Svakako, može. Rezervirajte dvoranu. LCD projektor… čujete li, platno, Internet, razglas, mikrofone, prostor za meditaciju… halo… simultano prevođenje i apartman s pogledom na more.

Na to je ovlaš pogledao čovjeka i vrativši Smartphone u haljetak, dodao: – Žalit ću se operateru. Signal je ovdje stvarno loš.

A čovjek je ustao, zahvalio na poduci i vraćajući se istom stazom kojom je i došao, konačno uvidio jedinu istinu vrijednu spomena u priči o svom životu, a to je da kada ne uspjevaš promijeniti svijet, onda odustani od svojih očekivanja i promijeni jedino što možeš.

Promijeni sebe!

Poslije se o tom čovjeku više nije čulo, ne znamo jesu li mu se želje ispunile i ne znamo što je dalje s njim bilo.