Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

MAĐIO IČA EV  EC

(Mama, a gdje je zeko?)

 

Nisam sklona planiranju. Nikad nisam ni bila. Znam što ću raditi pola sata, eventualno sat unaprijed, ali misliti što ćemo jesti za večeru i hoće li biti dosta mlijeka za kavu sutra ujutro, već je izvan mojih mogućnosti. Prošlost su tek uspomene, a budućnost je neizvjesna. Naučila sam to davno, dok sam još kao mlada nastupala u cirkusu, izvodila akrobacije na trapezu. U životu je sve rizik. Letiš zrakom, izvodiš vratolomije od kojih publici zastaje dah, a dobro znaš da možeš pasti, ali o tome ne razmišljaš. Tu si, postojiš tih pet minuta koliko traje tvoj nastup, a ostalo je nebitno.

Godinama već ne nastupam, ali i dalje živim u intervalima od po pet minuta. Zijevam, tjeram muhe, usitnjavam peršin, pijem vodu, perem zube, vodim ljubav – sve su to aktivnosti koje iziskuju jedva toliko vremena. Jedino su komarci i znojenje iznimka. Te dvije pojave, dva fenomena, uvijek na neki način zaobilaze moj petominutni koncept i predstavljaju prijetnju tijekom cijelog dana. Mogu ih usporediti s ispadima bijesa svoga supruga. S onom stranom njegova karaktera o kojoj on ne želi slušati, kao što ni ja ne želim znati što donosi budućnost.

A kad legnem, san mi ne dolazi na oči.

Ujutro je sve isto: mlijeka za kavu nema, on je nervozan, sve je isto, a opet nekako drukčije. Kao da se tijekom noći nešto promijenilo. Ja ne znam što, a njega niti ne pitam.

Kao da je nešto nestalo.

Zar sam ja jedina koja to primjećuje?

Čini se kako je sve počelo onoga dana kad se ljeto stalo osipati nalik laticama jasmina, topiti kao led na suncu, a ja živjela svojih pet minuta, sve se nekako nadajući da će prestati. Ali nije. Kažem, ne zabrinjavam se budućnošću, ali sam jutros ipak odlučila izvršiti svoju građansku dužnost i otišla na policiju prijaviti početak nestajanja ljeta i zajedno s njim još nekih stvari i pojava.

A tamo su me ismijali.

Bezuspješno sam pokušavala objasniti dežurnom policajcu kako nestajanjem ljeta završavaju razna događanja, primanja u članstvo EU, izložbe, koncerti, gužve i kolone turista, te ako se nešto ne poduzme, uskoro neće biti žamora i zvukova s kule i Ljetne pozornice, prekrcanih plaža, a ni vatrometa u lučici. Pogledao me kao da gleda kakvu ludu ženu, a onda nervoznim pokretom odgurnuo list papira što ga je imao namjeru ispuniti, zamolivši me da napustim prostoriju jer će me morati privesti.

Požalila sam se i susjedima, ali su oni odvratili kako takvo nestajanje njima posve odgovara. U rujnu, s prvim kišnim kapima, kada ljeto odsvira svoje, barem će moći spavati. Sada ne mogu zbog buke. Spavat će mjesecima.

Kad sam poslije svratila do dućana kupiti mlijeko za kavu, prolazeći pored njihove kuće, primijetila sam da su nestali. I oni i njihova kuća. Ništa od spavanja!

Rekla sam suprugu što se dogodilo, ali me on uvjeravao da takvih ljudi nikada nije bilo u našoj ulici.

Kako to misliš: nije bilo?, pitala sam i ni okrenula se nisam, a već je i on nestao. Samo su papuče i novine ostale iza tako krupna čovjeka.

To nisam prijavila. A niti neću. Ako me tko pita, reći ću da je otišao na službeni put. Uostalom, tko bi me pitao? Nisam prijavila jer je već jedan drugi čovjek ušao u moj život.

No, slušajte dalje kako je to bilo.

Čekala sam ga točno pet minuta i kad je postalo jasno da se neće vratiti, uzela sam novine i na brzinu pregledala rubriku Usamljena srca – da malo vidim ima li što zanimljivo u ponudi tjedna. Nije bilo. Tada mi je pozornost privukao članak na susjednoj stranici, tekst koji je mogao rasvijetliti puno o tom, već ranije spomenutom nestajanju. Kažem mogao, ljuta što si nisam dala truda pročitati ga već mi je pogled samo letio preko redaka, a ja, ne razumijevajući što piše, mislila: čitat ću ga poslije, sada nemam vremena. Tako sam mislila i izrezala članak škarama spremivši ga u ladicu komode od borovine. Zbog čega sam to učinila ne pitajte. Valjda zato što nije bilo mlijeka za kavu, a meni se stvarno samo zbog toga nije išlo u dućan, pa sam sjela u fotelju i pogledala Malu nevjestu čekajući da sparina popusti.

Predvečer sam otišla prošetati Flokija u park.

Kad smo stigli, Floki je odmah počeo lajati na onu kujicu, ženku talijanskog hrta čiji gazda mi se uvijek činio kao jedan izrazito nekulturan čovjek, a zašto mi se takvim činio vrag će ga znati. Valjda zato što je u park uvijek dolazio obučen u kapetansku odoru i šepurio se u njoj kao da hoda palubom kakvog super-luksuznog jedrenjaka.

I danas je tako izgledao.

– Mir, Floki! – viknula sam.

– Ma nek se igraju – nasmijao se nekulturni i baš sam se začudila kad je blagonaklono pogladivši Flokija, rekao: – Ima lijepu dlaku.

Tako smo započeli razgovor. Najprije o psećoj dlaci, a poslije i svemu ostalom; psećem izmetu, snovima, pomorskim bitkama i o tome koje su bolesti kućnih ljubimaca pogubne za ljude. Ubrzo sam uvidjela da nekulturni uopće nije nekulturan. Čak štoviše, bio je jako zanimljiv! Glas mu je bio muževan, a on je djelovao siguran u sebe i u ono o čemu govori – odmah me privukao svojim nastupom i odorom. Kakav muškarac! Iz cjelokupne njegove pojave zračila je odlučnost, ali je istodobno bio blag i slušao svaku moju riječ s velikom pozornošću.

– Oprostite, ja se vama nisam ni predstavio – rekao je pruživši mi ruku. – Profesor Duje Skočibuha. Predajem šišanje pasa na Pomorskom fakultetu.

– Profesor? A ja mislila kapetan!

– I kapetan dakako. Ja sam profesor i kinološko-pomorski kapetan duge plovidbe.

– Aha, tu smo! Zato vi tako puno znate o morskim nemanima i dalekim oceanima?

– Zapravo, moja je specijalizacija postojanost psećih frizura prilikom posebnih uvjeta plovidbe? A vi ste?

– Marika.

– Imate lijepo ime Marika.

– Baš vam hvala.

– Ne zahvaljujte. Kad je nešto lijepo, onda nema potrebe zahvaljivati – rekao je nekoliko puta ponovivši. – Marika, Marika, Marika… – da osjeti tu jedinstvenu mađarsku vibraciju mog imena, to nešto što tako neodoljivo podsjeća na crveno vino i zvuk ciganske violine. I obećao da će ga ponavljati cijelu noć, koliko mu se svidjelo, i ja i moje ime, na što sam se nasmiješila rekavši mu otvoreno:

– Znate, profesore-kapetane, vi ste meni uvijek bili antipatični, djelovali nekako napuhano, ali jutros mi je nestao suprug, pa sad možda imate šanse kod mene, ali to nikako nemojte uzeti zdravo za gotovo.

– Aha – potvrdio je kao da je očekivao da ću tako nešto reći.

– Samo nemojte sad dobiti krila.

– Neću. Ja sam po tim pitanjima čvrsto na zemlji – odvratio je. – I kažete, baš je nestao?

– Nestao, pretvorio se u novine i papuče. Uostalom, kao da je to važno! Nema ga više! Ali nije on usamljen primjer. Druge stvari mene muče, moj kapetane.

– A koje to molit ću lijepo? Mislite na nestajanje kao takvo?

– Baš na to mislim – potvrdila sam.

– Eh, draga Marika, nemate razloga za strah. Samo punim jedrima naprijed! Vidite, mnogi su pisali o toj temi. Recimo, Platon u Morskim dijalozima, zatim vaš zemljak János Apáczai Csere u svom eseju O matematičkim osnovama ganjanja mačaka i još mnogi drugi. Zapravo, više je nautičara pisalo o nestajanju no što ih nije pisalo. Ali, to sad ionako više nije važno. Nego, jeste li gledali film Nothing? – pitao me gledajući kako nam se psi jebu.

– Nisam – rekoh. – Gledam samo indijske i turske sapunice.

– Moram priznati, i ja u posljednje vrijeme. Inače, to vam je jedan malo ćaknut film u kojem na kraju sve nestane. Čak i dvoje glavnih glumaca! Čista alegorija. Ostanu samo dvije glave i jedna kornjača, pa se utrkuju nepreglednom bjelinom ekrana. Prestrašno. Imate još vremena, možete ga posuditi u videoteci, ali bojim se da će već večeras početi nestajati slova, tako da bi vam to moglo smetati oko titlova – rekao je.

– Slova? Vi se šalite kapetane?

– Ne, apsolutno se ne šalim, Marika – izgovorio je to s toliko samouvjerenosti da se uopće nisam zapitala kako je tako nešto moguće. – Nestat će slova i nećete više biti u mogućnosti čitati titlove ako ne znate engleski.

– Ne znam – priznala sam jer nije sramota nešto ne znati.

– Eto, pitanje je trenutka kada to možemo očekivati – nastavio je i ja bih se stvarno zabrinula da je zvučao zabrinuto, ali činilo se da je njemu to nestajanje slova mačji kašalj ili, kako je rekao kao tropski ciklon s vjetrom jačine jedva šest bofora.

– Što mislite koje slovo obično prvo nestane? – pitao me kao da je riječ o igri pogađanja.

– Nemam pojma. Možda g?

– Nije!

– Ili… o?!

– Blizu, ali netočno! P! Najprije nestane slovo p! Jednostavno se ne prikazuje više – nasmijao se otkrivši svoje bijele zube.

– Ma nemojte? P? Nikad to ne bih očekivala od p!

– Ni ja, ali eto. I veliko P i malo p! A za njim n, r te potom sva ostala slova. U tren oka sva iščeznu. I suglasnici i samoglasnici. Dogodi se epidemija, prava havarija govornih jedinica i interpunkcijskih znakova. Nazovite to kako hoćete – prava abeceda nestajanja! A nitko ne zna uzrok! Ostanu samo tri točkice – rekao je osmotrivši me sjetno. – I na kraju ništa od titlova. Zapravo, ništa ni od čega, jer nestajanjem slova riječi postanu krnje, pa kad više nema simbola kojima je moguće izraziti glasove, prestaje i svaka daljnja mogućnost opisivanja nama poznatog svijeta – sve jezikoslovlje, svi opisi, sve potankosti, svako razmišljanje, sve postane nemoguće i neiskazivo. Idite zato kući prije no što i ona nestane i čekajte moje daljnje upute – savjetovao me udubivši se u pomorske karte.

– A naša ljubav? Što s njom? Je li i ona osuđena na nestajanje zajedno sa slovima? – pitala sam ustreptalo.

– Ah draga moja, zar je ljubav gramatika? Zar su za nju potrebna slova? – pogledao me svojim toplim očima.

– Ali, kad ćemo se naći? Hoćete li sutra doći u park – navaljivala sam ne primjećujući da spominjem riječ sutra, pojam koji seže znatno dalje od mog petominutnog koncepta života i vremena.

– Ne. To bi bilo preopasno! Uređaji pokazuju da će sutra biti smanjena vidljivost, pa bi navigacija mogla biti otežana – rekao je. – Ali ništa ne brini, već ću ja tebe naći, moja Marika.

Prišao mi je zagrlivši me nježno i na trenutak naše su se usne spojile. Zatim se odmaknuo, još jednom potraživši u mojim očima svoj topao, odlučan pogled, stavio kujici povodac te nestao bez riječi.

Poslušala sam njegov savjet i praćena trncima što su mi strujali tijelom otišla kući, dala Flokiju vode i odlučila pročitati onaj članak. Potražila sam ga u ladici, ali komode od borovine više nije bilo.

Tada sam se sjetila da ga zapravo nisam ni izrezala iz novina – htjela sam, ali nisam mogla naći škare – već da sam novine sakrila ispod jastuka. Još su bile tamo iako je krevet netragom iščezao.

Nestaju ljudi… nestaju šume… nestaju pčele i glečeri… radna mjesta, dokazi, kile, proširene vene… zauvijek nestaju sjećanja i problemi… tako je nekako pisalo, ne znam, nije mi se udubljivalo u tekst već mi je pogled samo letio preko redaka, a ja, ne razumijevajući što piše, mislila: čitat ću ga poslije, sada nemam vremena. Tako sam mislila i izrezala članak škarama spremivši ga u ladicu komode od borovine.

No kako komode, škara, a ni mlijeka za kavu više nije bilo, obuzela me takva tuga da sam ponovo preletjela članak i pomislivši kako opet nemam vremena upala u beskonačnu petlju – ne pitajte me u što sam upala jer odgovora nema. Prošlost su tek uspomene, a budućnost je neizvjesna, pomislila sam osjetivši u tom trenutku nekakav déjà vu i sjetivši se onog sna u kojem padam s trapeza, letim pokraj reflektora praćena pogledom zabezeknute publike, padam u bezdan, a sigurnosne mreže nema.

I tada sam primijetila nešto neobično. Kao da se s tekstom nešto počelo dešavati. Je li to bila samo gramatička greška? Nije. Čitala sam ponovno i u nekom trenutku, na svoj užas, uvidjela da se slovo p pred mojim očima topi kao sladoled od pistacija. Na mjestima gdje je još do pred koju sekundu bilo otisnuto slovo p, sada je zjapilo samo sablasno bjelilo novinskog papira, rupa koja je progutala slovo p kao što crna rupa guta svemirsku materiju.

Nestaju ljudi… nestaju šume… nestaju  čele i glečeri… radna mjesta, dokazi, kile, roširene vene… zauvijek nestaju sjećanja i  roblemi… tako je nekako  isalo, ne znam, nije mi se udubljivalo u tekst već mi je  ogled samo letio  reko redaka, a ja grčevito stiskala novine, nemoćno romatrajući kako članak sada ostaje i bez slova n.

… estaju ljudi…  estaju šume…  estaju  čele i glečeri… rad a mjesta, dokazi, kile,  rošire e ve e… zauvijek  estaju sjećanja i  roblemi…

restrašila sam se uvidjevši kako se  očelo ostvarivati o  o o čemu je moj ka eta  govorio i da će već za   ekoliko tre  utaka slova  estati, a riječi izgubiti svaki smisao.   oželjala sam da je sada o  kraj me e i da me svojom sigur om rukom vodi kroz oluju, kroz tjes ace i maglu sablas e bjeli e  a ira koja će ostati kada više  ičeg  e bude. Zatim sam časak mislila o tome jesu li riječi i ideje u ljudskoj glavi tek slova i glasovi ili su možda u kakvom drugom obliku i  živimo li mi doista ovaj svoj mali život ili je cjeloku  a egziste cija samo  ovi ski čla ak,   ešto što   ostoji tek u glavi autora, ali tko je taj autor, tko je, tako sam mislila, ali vreme a i moguć osti za razmišljanje o tako teškim i  edokučivim  itanjima bilo je sve manje, jer je moj svijet već ostajao i bez slova r.

… estaju ljudi…  estaju šume…  estaju  čele i gleče  i…   ad a mjesta, dokazi, kile,    oši  e e ve e… zauvijek  estaju sjećanja i   oblemi…

Za lakala sam  omislivši  a njega koji možda sad tamo  egdje  o avlja moje ime i suoče a sa sve oskud ijom abecedom htjela v is uti, ali  ikakav se zvuk  ije  začuo iz mojih usta, a i oči su mi ostale suhe je  slova kojima bi se dalo  a isati  iječ  suze odjed om više  ije bilo.

…   taj  lj di…    taj  š m …    taj   č l  i gl č   i…   ad a mj  ta, doka i, kil ,    oši      v   …  a vij k    taj   j ćanja i   obl mi…

– Joj, joj… –  tiho  am  o avljala žal ći j di o što o   ij  t  k aj m   .

…    aj  lj  i…     aj    m …     aj     l  i gl     i…   a  a mj   a,  o a i,  il ,    o i      v   …  a vij       aj   j ćanja i   obl mi…

…    aj     i…     aj      …     aj        i        i…   a  a  j   a    a i   i         i      v   …  a vij       aj   j ćanja i    b   i…

…    a      i…     a       …     a         i        i…   a  a      a    a i   i         i      v   …  a vi        aj    ća  a i    b   i…

…    a       …     a       …     a                   …   a  a      a    a                          …  a           a       a…

– Aaaaaa…!!

– …aaaaaaaaaa…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.