Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

NA NIŠANU

Ja bezrazložno širim optimizam.

U ova dužnička vremena, ni kriv ni dužan, ja sam taj koji bezrazložno širi optimizam.

Tako me je opisao onaj jedan, lokalni stručnjak za aktualna zbivanja – pravi udav od čovjeka. Po cijele dane sjedi na terasi kafića, čita novine, upija informacije i vreba koga će zaskočiti. Bježim od takvih kao vrag od križa! Ovisnika o vijestima! Politika, ekonomija, crna kronika, sport… Ništa mu ne promiče. Sve prati, u sve je upućen, o svemu bi debatirao. Samo je u kulturi slab. Tu jednu kukavnu stranicu preskače. Ali zato zna sve o političkoj trgovini i izmjenama Ustava, o sudionicima u aferi Indeks, o rastu turističkih dolazaka u predsezoni, sve o nogometnim transferima. Baš sve! Pije espresso nervozan jer: Koja bi to budala dozvolila istospolnim obiteljima usvajati dicu tako da dica poslije ne znaju ‘ko im je mater a ‘ko ćaća? Ili gleda konobaricu čitajući naglas tako da cijeli kafić čuje: Studija dokazala: Ženama je bolje bez grudnjaka! – eee to, s tim se i on slaže. Poslije objašnjava prisutnima zašto je Mutlješa dobio tako malo glasova na lokalnim izborima. Monolog završava nogometnim savjetima, sipa ih iz rukava: Jebemu ako je taj trener normalan, što ne stavi u napad onog dugajliju Di Natalea! A kad dođe do posljednje stranice, opet kreće ispočetka. Da utvrdi gradivo. Ja prolazim, ponašam se kao da nisam odavde, ne odzdravljam, ne pozdravljam, pokušavam se provući neopažen, ali rijetko sam te sreće.

Kad me ugleda, domahuje teškom glavom prepunom informacija, pokazuje da priđem bliže. Bliže? Ma da ne bi, pa nisam lud! Upire prstom na članak, kaže, da je on u Vladi, kao što nije, zalagao bi se za promjenu Zakona o radu. A vi susjed? Što ja?! Bih li ja mijenjao Zakon o radu, pita me kao da ja znam što bih mijenjao, pa nisam u Vladi,

– Zamislite, do šezdesetpete ćemo morati rintati! Kako da se mladi zaposle kad starudija ne smije u mirovinu? – proučava me zabrinuta izraza lica.

– Nikako – odvraćam ubrzavajući korak. To je jedini način s takvima, produljiti bez zastajkivanja.

– Baš tako susjed! Nikako! S posla na groblje! – viče za mnom, ali ja sam već na drugoj strani ulice, sakriven suncobranima Husine ćevabdžinice, hitam u sigurnost svoje sobe razmišljajući o mirovini.

O mirovini?! S koliko ću i kako ću? U mirovinu? Ali tko bi mi je dao? Kad već godinama ne radim ništa! Zapravo radim, održavam red u glavi, usisavam sjećanja, brišem prašinu misli – kraj poslu se i ne nazire, ali ništa od toga nemam, ni staža ni novaca, samo neki osjećaj unutarnjeg reda i čistoće. Rintam kao konj, no ipak jednom mjesečno moram do Zavoda za zapošljavanje da mi udare pečat u radnu knjižicu, jer tko sam, što sam – tek jedan od tri stotine i šezdeset tisuća nezaposlenih.

– Zasad ništa. Bude li kakvih poslova, nazvat ćemo vas – svaki put kaže ona beživotna službenica, ali nikad ne nazove. Kako bi i nazvala? I da hoće, ne bi mogla kad sam joj dao krivi broj telefona! Jer što će mi posao? Imam ga i previše u glavi!

Vraća mi knjižicu.

– Vidimo se za mjesec dana – zahvaljujem i izlazim.

Dobro je, mislim hodajući. Još kad bih se i ostalih uspijevao riješiti tako jednostavno kao nje. Neljubaznih vozača, nervoznih prodavača, pričljivih susjeda, zadirkivanja, unošenja u lice, zapitkivanja.

– Lijepo vrijeme. Hoće li za vikend kiša?

Šutim, nadam se, pustit će me na miru kad vide da mi se fućka za njih i vremensku prognozu, ali vraga će me pustiti. Tek tada im postajem interesantan. Kad vide da ne reagiram. Jer svatko bi normalan reagirao i svakog normalnog zanima kakvo će biti vrijeme za vikend. Po toj logici ja očigledno nisam normalan. Pročitao sam davno, dok sam još čitao, u nekoj knjizi članak o energetskim vampirima. Tada mi se to činilo kao malo vjerojatna teorija, ali sada, kako godine prolaze, uviđam da većinu ljudi i nije moguće opisati drukčije nego kao energetske vampire. Zato ih i izbjegavam; nisam više mlad, nemam energije i samo mi treba da mi je još netko isisava. Jedva uspostavim balans, dovedem se u kakvu-takvu ravnotežu i naletim na takvog ili taj naleti na mene, jer me već duže drži na nišanu. Zbogom energijo, zaboravi balans. Vodim kod kuće detaljan popis svih onih s kojima, u ovoj fazi života, kontakt jednostavno ne mogu izbjeći – na listi ima susjeda, maminih liječnika, iscjelitelja, prodavačica, pekara, mesara, dimnjačara, šalterskih službenica i dugonogih medicinskih sestara. Sveukupno oko stotinjak ljudi. U stupce pokraj imena upisujem koliko je koja od tih osoba opasna po mene i moju energetsku stabilnost. Svi su opasni, ali od svih najopasniji je upravo taj psihopat s terase kafića. Već nakon nekoliko sekundi provedenih u njegovoj blizini svi moji životni i energetski resursi svedeni su na minimum. Osjećam se potpuno isisanim. Riječ je, očigledno, o energetskom vampiru najviše kategorije s vrlo razrađenim sistemom zapitkivanja.

– A kako vaša mama? Da, da, tumor na mozgu, tu nema pomoći… – uvijek kreće s pitanjima o mami, pa onda kao slučajno, uđe u politiku i gospodarstvo, da vidi što ja, primjerice, mislim o stanju u školstvu, inozemnom dugu ili poskupljenju benzina. I kako takvom manijaku objasniti da ja već odavno ne mislim ništa ni o kome i ne mislim ni o čemu? Da sam očistio prostor u glavi do te mjere da mi ni jedna misao koja bi njega mogla zanimati nije ostala. Ali kako ga najčešće ne mogu izbjeći, prisiljen sam davati potpuno besmislene odgovore ili, isto kao sa službenicom Zavoda i ostalima sa popisa, jednostavno lagati i izmišljati. Nisam ja lažljivac niti je moja narav takva, nego je ovaj svijet takav, lažljiv i zaobilazan. Ja mu se samo nastojim prilagoditi zaobilazeći sve i svakoga, a posebno njega i njemu slične. Zbog takvih izbjegavam prolaziti ulicom, osjećam se kao divljač za vrijeme sezone lova; završit ću u kotlu, svi oko mene su krvopije, energetski lovci, a ja meta na ciljniku – endemski primjerak koji čeka metak pijanog lovca – eto, sad znate tko sam ja.

* * *

Posljednjih dana, otkako mi se uspio prikrasti, živim u strahu. Uperio mi je izgužvane, tri puta pročitane novine u leđa i počeo govoriti o prijateljstvu. Ne znam zbog čega baš o prijateljstvu, sigurno je poslije tog benignog uvoda odabranog iz rubrike Lifestyle i zanimljivosti namjeravao prijeći na ozbiljnije dnevno političke teme i rasprave. Naklapao je o tome kako su prijatelji i prijateljstvo jako važni, a ja sam samo nemoćno potvrđivao kad me odjednom ulovila panika: A što ako to što mi drži upereno u leđa nisu novine, nego je pištolj? Da me tu ubije, nitko ne bi ni primijetio! pomislio sam ustrtareno i stao se osvrtati, tražeći načina kako da spasim živu glavu. Kad je skrenuo pogled, potrčao sam kao da me ganja stotinu vragova uskočivši u autobus koji je vozio nemam pojma ni kuda ni kamo, samo znam da su me poslije izbacili na nekakvoj livadi jer nisam imao novaca za kartu. Noć sam proveo sakriven u šumi, pod vedrim nebom, razmišljajući o prijateljstvu. Zar je prijateljstvo doista toliko važno? I nisam došao do odgovora iz razloga što prijatelja nemam. Ženu sam imao, tri mjeseca, dva dana, šest sati i trideset minuta, duže nije izdržala, ali prijatelja nemam. Ili možda imam jednog, samo ne znam je li mi to baš pravi prijatelj ili je tek istomišljenik. Zove se Robert Vrbnjak i uživa povlasticu, da je jedino ljudsko biće kojemu sam dao točan broj telefona. Ponekad iskoristi tu svoju povlasticu te me nazove i upita: Jesi li za malo akcije? To je naša šifra, znak da se spremim i pod okriljem noći odem do njega, a kad dođem, onda sjednemo u kuhinju i gulimo krumpire. Sigurno se pitate zbog čega to? Zbog toga što je guljenje krumpira izvrstan oblik borbe protiv unutarnjeg nemira i duševne klonulosti. Ali. rijetko će vam koji liječnik to reći. Radije će vam prepisati antidepresiv ili dati neko drugo sredstvo. Vrbnjak već neko vrijeme prakticira ovu metodu revitalizacije, a ja tek odnedavno. Došao je do zaključka: kad je utučen, kad mu nije ni do čega, jedino ga krumpir spašava. Izvadi iz vreće pet, šest najdebljih pa ih guli. Naravno, kad ima novaca da ih kupi! To je tako relaksirajuće, kaže i utonuo u interakciju s plodom, prati oštricu, promatra to spiralno, gotovo bolno odvajanje kore razmišljajući o životu kao o velikom krumpiru, neuhvatljivom gomolju koji mu cijelo vrijeme pokušava iskliznuti iz ruku – odstranjuje tako koru života s njega nadajući se samo da jednog dana neće završiti kao ona – u košu za otpatke.

Dok sam bio mlađi, gubio sam vrijeme po raznoraznim organizacijama, sektama i klubovima. Sad sam još samo pripadnik bratstva koje njeguje kult krumpira, tajnog društva kojeg smo Vrbnjak i ja jedini članovi. Gulimo ih tako u tišini, a kad završimo, on me pogleda i važno kaže:

– Krumpir mi daje novu nadu. – Ili: – Gle kako smo se okrumpirili! – pa se smije.

I tako noć protječe, a mi umrtvljeni silnim količinama pomfrita s majonezom, sjedimo i gledamo Youtube spotove iz osamdesetih.

Da, Vrbnjak je moj prijatelj.

* * *

Mamu su zadržali u bolnici. Teška srca dao sam im broj telefona, ali druge nije bilo jer se svaki čas može očekivati ono najgore.

Nisam oka sklopio. Cijelu sam noć ležao zureći u strop i iščekujući da zazvoni.

Trudio sam se razmišljati o njoj, ali jednostavno nije išlo. I ono malo misli što je ostalo u meni, vrtjelo se oko vampira s terase kafića. Zbog čega je rekao da ja bezrazložno širim optimizam?

Kakav optimizam? Je li to nekakva šala koju ne razumijem? Jer ja uopće nisam optimističan; dapače, vrlo sam depresivna osoba i otkad znam za sebe nešto ne valja. Ili da budem precizniji u vlastitom opisu, ja nisam ni optimističan ni pesimističan, ja samo znam što očekivati.

Ne, optimizam sigurno ne širim, ali neću se više zamarati njime.

Imam sada drugih problema.

Mama će u najboljem slučaju živjeti još dan-dva.

Samo je pitanje trenutka, rekao je doktor.

Ne radim, novaca nemam, živim od njene mirovine, nema mi druge, morat ću nešto izmisliti.

Od ljudi sam već odavno odustao, ali bez hrane još uvijek ne mogu.

Nisam pretjerano sklon tim New Age trendovima, ali odlučio sam: počet ću prakticirati vježbe gledanja u Sunce, onako kako onaj indijac Hira Ratan Manek podučava. Dopustit ću svjetlosti da uđe u moj život, svakog dana postepeno povećavajući vrijeme vježbanja za deset sekundi. Trebat će neko vrijeme, ali kada jednog dana postignem taj nivo da neću više imati potrebe za krutom hranom, to znači kako više neću morati ni izlaziti, odlaziti do dućana, prolaziti ulicom, pozdravljati, odgovarati na pitanja, družiti se sa susjedima, odlaziti do Zavoda za zapošljavanje. Što će mi, nek’ me brišu iz evidencije! Zapravo neću morati ništa. Postat ću potpuno samodostatan i energetski neovisan. Zaključan u kući, samo ću zuriti u sunce i piti kišnicu. Ostvarit ću ideal kojem sam oduvijek težio – kompletno nestajanje iz života kao takvog!

A dojadi li mi ponekad takvo stanje vrhunske izolacije i savršenog sklada, uvijek mogu prošetati trgom energetskim krvopijama pred nosom i poslije, kada padne noć, otići kod svog najboljeg i jedinog prijatelja Vrbnjaka guliti krumpire.