Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

NOVINAR

Zaposlio sam se. Pišem za lokalne novine. Nisam novinar po profesiji, ali brzo sam se uklopio u tu atmosferu žurbe, buke, telefonskih razgovora, diktata događaja i pritisaka prekratkih rokova. I inače sam takav – kao sklopka, brzo se uklapam i još brže isklapam, ili sam on ili off, trećeg nema. To je i urednik prvo zaključio o meni te me je već prvog dana poslao na teren, u Gornje Trupce, da osmislim prilog o puknuću vodovodne cijevi. Otišao sam tamo i zabilježio sve što su mi rekli: to kako cijelo prijepodne nije bilo vode, zatim gdje je i zašto je pukla cijev, naveo da su nadležne ekipe u najkraćem roku uspjele zaustaviti daljnje istjecanje vode, pohvalio sve koji su radili na saniranju štete i završavajući članak upozorio na opasnosti koje prijete od dotrajalih cijevi. Urednik je bio zadovoljan, a posebno, jer sam, kako je rekao: informacije do čitatelja uspio prenijeti vjerno, usput slikovito dočaravši atmosferu, a ne samo gole činjenice; toliko zadovoljan da mi je odmah potom dodijelio zadaću da za sportsku rubriku napišem nekoliko rečenica o prvenstvu u boćanju za žene. Žene, boće – ima li što oku i srcu milije – ne trebam ni reći, i to sam stručno odradio. Zatim sam pisao o poskupljenju jaja i pelena, radio intervju s jednim koji je po zanimanju hvalisavac i izvještavao s regionalnog prvenstva u jedenju krafni. Volim raznolikost i nepredvidljivost ovog posla, sviđa mi se ta dinamičnost. Urednik uvijek napominje kako dobar novinar na svaki novi dan gleda kao na novu priliku i izazov, kao na mogućnost da čitatelju pruži čim više aktualnih i zanimljivih informacija. A kad smo već kod zanimljivosti i aktualnosti, jučer sam tako trebao pisati o ženi kojoj je biološki sat nenadano počeo ubrzavati, ali nije se pojavila u dogovoreno vrijeme. Ne znam je li zaboravila ili je možda taj njen poremećaj s ubrzanim satom kriv, uglavnom, čekao sam je vani na ulici smrzavajući se, i za nju u tim trenucima, u tom njenom poimanju vremena, očigledno bio već daleka prošlost. A kada je postalo jasno da neće doći, lijepo sam, kao i svaki dovitljiv profesionalac kojem je stalo do prikupljanja informacija, otišao do njene kuće – kako to već novinari rade u američkim filmovima. Zavirivao sam joj u prozore i udarao po vratima, ali nije otvarala. A ja baš i nisam tip koji odustaje kad nanjuši dobru priču! Otišao sam zato susjedima i njih malo ispitivao, mada mi oni nisu znali, a ni imali bogzna što interesantnog reći o njoj. Saznao sam tek da su joj preko noći sve haljine postale preuske, a opisali su je i kao dragu curu koja nažalost u životu uvijek naleti na pogrešne, na vjetropire koji ne zaslužuju njenu ljubav.

Uglavnom tako, svakog dana nešto novo i zanimljivo.

I već sam mislio kako ću se ja još dugo ovim poslom baviti, dok nas danas ujutro urednik nije pozvao k sebi i odmah počeo o tome kako loše stojimo i da će biti problema oko isplate honorara, ako nam se prodaja ne poveća.

– Što najbolje prodaje novine? – pitao je gledajući nekamo u daljinu. Kako nitko nije odgovarao, ja sam se javio za riječ.

– Žutilo. 3S ili: Seks, skandal i senzacija – rekoh.

– Upravo tako Koprivnjak. Bravo! – pohvalio me je pred svima dodavši kako sad od svih očekuje da pokažemo više inicijative, više zalaganja po tom pitanju. I tako mi je radni dan započeo traženjem nečeg što bi moglo biti 3S. Ali, već oko devet mi se više ništa nije činilo dovoljno skandalozno, senzacionalno, a ni seksi, pa sam otišao do kafića nadajući se da će u smjeni biti ona konobarica koja ima dobro dupe, međutim, nije bila. Za stolom u susjednoj prostoriji, u društvu nekih sumnjivih investitora, sjedio je lokalni političar kojeg svi zovu Feldman zbog tih njegovih izbuljenih očiju i sličnosti s onim glumcem Martyjem Feldmanom. Pio sam kavu gledajući Feldmana, kad mi je odjednom proradila probava i zgrabila me inspiracija, te je iz mene izletjela reportaža o Ianu McCullenu, čovjeku nad kojim su usta preuzela vlast – izmislio sam mu ime, lik i djelo, da budem iskren, cijelog sam McCullena izmislio.

Ovako sam nekako sročio to zahodsko ostvarenje, tu novinarsku patku koja nažalost nikad neće biti objavljena, jer je krajem smjene neslavno završila u Recycle Binu, na mom, sada već bivšem desktopu.

Stvoreni smo s dva uha za slušanje i jednim ustima za govorenje, valjda zato da bismo dvostruko više slušali nego govorili. Ali što reći o Ianu McCullenu, čovjeku koji se rodio s dvama ustima i samo jednim uhom? I to ustima koja svaka za sebe, neovisno o onim drugim, rade sve što usta već i inače rade: govore, jedu, piju, pjevaju, ljube se, hrču i zvižduću. Liječnici tvrde da McCullen nije podvojena ličnost, već da su mu usta – i donja i ona gornja, koja mu se inače nalaze posred čela – ovisna o drugim centrima u mozgu, te shodno tome imaju svoju volju i svoj stav. Drugim riječima, svaka vode svoju politiku, pa se McCullen ponaša kao dvije potpuno odvojene osobe, cijelo se vrijeme nalazeći u kontradikciji sa samim sobom i svojim vlastitim „ja“. Tako primjerice jedna puše, a druga su zakleti nepušač, prva imaju žensku, a druga mušku ćud, donja vole jesti čvarke, gornja bi radije nešto slatko, jedna uče kineski, ova druga svirati klarinet, jedna zagovaraju gay brakove i eutanaziju, a druga se zalažu za prijevremene izbore. McCullenu s njima stvarno nikad nije dosadno. Istina, sve mu to predstavlja i popriličan problem, a posebno iz razloga što ima samo jedno uho, pa ih u tom njihovom nadmudrivanju najčešće i ne čuje baš najbolje. Ispada zapravo da je najsretniji kad mu usta ne razgovaraju međusobno, kad su posvađana. Uživa u tim trenucima kratkotrajne tišine i misli svoje. Na pitanje koja od njih smatra više svojim „pravim“ ustima, i jedna i druga izjavljuju da su to upravo ona i svoju tvrdnju potkrepljuju nizom argumenata, ne prestajući s optužbama na račun onih drugih. Dotični je rođen u Irskoj gdje je u mladosti bio predmetom brojnih medicinskih istraživanja. Usprkos svom hendikepu, u zreloj se dobi dokazao kao uspješan poduzetnik. Oženjen je i otac sedmero djece.

Tu sam još štošta nadodao o McCullenu, o njegovoj obitelji, prijateljima i suradnicima, a student koji radi na obradi fotografija, poslije je u Photoshopu kreirao McCullena, copy-paste sistemom zalijepio Mick Jaggerove usne posred čela Tomislava Karamarka, a jedno mu je uho jednostavno izbrisao.

Kako bi cijela priča dobila poruku i nužnu interakciju s čitateljstvom, pred kraj sam postavio pitanje: Kakav bi život Ian McCullen imao da se kojim slučajem rodio na ovim našim prostorima?

Možda bi postao političar? Jer rođen takav kakav već jest, ima tu prednost da može dvostruko više govoriti i dvostruko manje slušati. Dakle idealan političar – priča dvostruko, a sluša polovično, ponudio sam odgovor u posljednjoj rečenici.

Kada je pročitao moju, kako ju je nazvao, reportersku krivotvorinu urednik se nije doimao nimalo zadovoljnim. Samo je pitao gdje mi je tu 3 S i savjetovao neka se ugledam na kolegu Buljića koji svoj posao odrađuje korektno, ne izmišlja tamo nekakve irske kulene, već prati scenu, piše o toaletama, novim cipelama i predbračnim ugovorima poznatih, u svakom članku spomenuvši barem dvoje, troje političara, sportaša i celebrityja. Piše dakle, o onom što ljudi vole i žele čitati!

– Odlično – potvrdio sam i sklopka je u meni preskočila na off.

Kraj priče! Dobio sam ili dao otkaz, ne igra ulogu, ionako nisam tip za novinara, nemam taj osjećaj za medijsku atmosferu i atraktivne informacije, ne vidim se u svijetu 3S glamura, nemam blage veze što ljudi vole i žele čitati.

Eto toliko o mom novinarenju.

Opet sam nezaposlen.

Dane provodim u parku. Slijedim usamljene žene koje šeću sa svojim četveronožnim prijateljima, a kada im postanem sumnjiv, sjedam na klupu i listam oglasnik.

Kaže ovako: Radna mjesta. Potražnja.

Klinika traži psihijatra za životinje. Uvjeti: poznavanje pseće i mačje psihologije.

Svašta!

A na sljedećoj stranici: Osobu za testiranje tobogana u aqua-parku tražimo.

Aqua-park? Super!

Ma kakav novinar?! To je posao za mene!

Pozdrav.

Žurim! Idem se prijaviti.