Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

UVODNA PRIČA

Ja, uvodna pripovijest ove knjige, rođena sam jedne divlje noći negdje u bespućima Vrbnjakova pijana sjećanja. Bila sam tek dosjetka, ideja za priču, u duhanski dim izgovorena igra riječi koje se on poslije uzalud pokušavao sjetiti. Nije uspio. Vrativši se u zoru kući, legao je na krevet i pokrio se preko glave, a ja sam ostala lutati nedokučivim labirintima njegova mamurna uma, zaboravljena i tužna što me nikad neće napisati i što neću postati pričom; poučnom, uzbudljivom, dirljivom – jednom od onakvih priča kakve roditelji čitaju svojoj djeci pred spavanje.

Vrijeme je prolazilo i ništa se nije događalo. Stigao je siječanj, donio tri metra snijega, a Vrbnjak i dalje nije znao što bi od sebe.

Ma kojeg će mi vraga on? Ne trebam ga! Mogu i bez njega, mislila sam gledajući kako se po cijele dane stišće uz peć, guli krumpire ili zuri u škrto sunce, bavi se tim svojim sungazingom.

I tako sam odlučila: odlazim i napisati ću se sâma! Bolje tako nego ovdje gubiti vrijeme čekajući. Ova me se lijenčina ionako neće sjetiti. Uostalom, što i da me se sjeti! Hajde, molim vas! Kakav je on pisac? Tko je ikad čuo za njega? Tim svojim piskaranjem uspio bi jedino uništiti moju originalnost.

Odlazim odavde!

Ali, lagala bih kad bih rekla da mi je bilo svejedno. Bila sam još mlada i nisam znala kako ću se to napisati sâma. Jer, može li se ijedna priča napisati sâma? Je li tako nešto uopće izvodljivo? Može li priča nastati bez autora? Ili joj je autor apsolutno i neizostavno potreban, recimo, kao riba moru ili kao zvijezda nebu? Ali, eto, očigledno nije. Ja sam živi primjer da nije. Čega se ja bojim?, mislila sam. Pismena jesam, slova znam i to mi je dovoljno. Doduše, malo su me mučile teorija književnosti, izražajna sredstva, jezik, forma i žanrovsko opredjeljenje, a nisam znala ni kako privući pažnju čitatelja, ali sam, s druge strane, bila odlučna i maštovita. I naravno, željna slave.

Toliko željna da sam se već sljedeće noći išuljala Vrbnjaku iz glave i pobjegla u svijet, dala se u potragu za vlastitim izričajem i literarnim identitetom.

Zaputila se kroz snijeg i oluju pa što bude, bude!

Osjetivši slobodu, odbacila sam sav lažni moral i u svom se pisanju posvetila onome što mi je prvo palo na pamet – seksu – počevši samu sebe ispisivati kao priču o zgodnoj Amerikanki otetoj na visoravnima Jemena. Zbog čega baš Jemena, ne znam. Valjda zato jer je tamo uvijek toplo, a ne kao u ovoj zemlji pingvina. I tako moja junakinja, već na prvoj stranici, postaje seksualnom robinjom naočitom šeiku. Ali, nije joj loše. Nije uopće. Jer bogati je šeik očaran njome. Daruje je skupocjenim nakitom, vodi na romantičan vikend u Pariz, kupuje joj otok na Jadranu, samo za nju gradi vodeni park usred pustinje pa ona uviđa da će se bez većih teškoća naviknuti na tako luksuzan način života.

I još sam štošta tu našvrljala, sva pršteći od guzica i sisa, od svakojakih bludnih radnji i raspojasanosti, no kada se sve zbroji, osim golotinje i ševe u egzotičnom okruženju ničeg se drugog iz mene nije moglo, a ni dalo iščitati.

Oh, baš sam jeftina, štivo za napaljene pubertetlije, pomislila sam rekavši: Ne! takvom stilu pisanja i upristojila se pokušavajući odlučiti u kojem smjeru nastaviti svoj literarni iskaz, na što utrošiti rečenice i slova, čime ispuniti prazne listove papira. Razmišljajući tako došla sam do zaključka kako posvuda najbolje prolazi žutilo vezano uz živote bogatih i slavnih. Kad je tako, rekoh, najbolje se posvetiti estradi i šoubiznisu, tračevima i pikanterijama iz života manekenki, nogometaša, glumaca i uspješnih poduzetnika. Međutim, ni od toga nije bilo ništa, jer sam ubrzo shvatila da je sve to samo farsa, izmišljen svijet blještavila i glamura, šarena laž u kojoj nisam željela sudjelovati, pa mi nije bilo druge nego opet krenuti pisati se ispočetka.

Moram nastojati biti jedinstvena, moram svom iskazu dati ženstveniju notu, rekla sam, počevši dijeliti upute za mršavljenje, savjete za skidanje celulita, naputke o odabiru sunčanih naočala za savršen ljetni izgled i kopirati Žuži Jelinek, ispisujući desetke stranica praktičnih savjeta o tome kako uloviti muškarca svojih snova.

No, usprkos uloženom trudu, moji se literarni afiniteti i uzori nikad nisu činili udaljenijima. Bila sam plitka i bez umjetničke vrijednosti, cijelo se vrijeme pitajući gdje je u meni fabula, snaga opisa, gdje su rečenice slične onima velikih pisaca i gdje je atmosfera zbog koje čitatelj ne ispušta tekst iz ruku.

Koliko sam samo željela postati nalik pripovijetkama kakve ispisuju Kishon ili Alice Munro, pokušavajući istodobno biti elegantna kao Amos Oz, tragikomična kao Čehov, imaginarna kao Borges i apsurdna kao da mi je Kafka udahnuo život, ali već i samo sanjarenje o nečem takvom je krupan zalogaj, o ostalom da i ne govorim.

Zato mi je nekako bilo najlogičnije, nastojati se pronaći u lakšim formama, primjerice u trilerima, ljubićima i romanima za plažu ili bilo gdje i bilo čemu što mi usput padne na pamet. To je bila greška jer se nisam pronašla nigdje! Uspjela sam postići samo to da sam na koncu nalikovala ogromnoj, bezglavoj mješavini svega i svačega. Tako sam u isto vrijeme bila i ljubavno-lirična i dramatična, pa onda malo lepršavo-romantična, čak sarkastična, zatim sam nastojala biti obiteljska kuharica, bavila se izvanzemaljcima i hrvatskom poviješću, a nakon toga solila pamet savjetima za dugovječnost i potenciju, da bih u nekom trenutku upala u duboku spisateljsku krizu i ostavši bez trunke inspiracije, protrčala kroz duhovnost te završila kao priručnik o samopomoći.

Tek tada sam shvatila pravo značenje one davno pročitane rečenice: Život nije čista forma, u najmanju je ruku krajnje mješoviti žanr.[1]

Eto, takva sam ja bila. Krajnje mješovita! Ali, kakav je to život? Nikakav!

Nakon svega, kada sam se jednog jutra pogledala u ogledalo, imala sam već više od osam stotina stranica i najradije bih se ubila, izbrisala ili odmah utopila u zahodskoj školjci.

Ne znam u koju me se književnu vrstu ili rod moglo ugurati, ali kratka priča sigurno nisam bila.

Ako sam se nekoć i željela ponuditi izdavačkim kućama, odabravši pseudonim Felipe-Domingo Gómez, i autoironično se nazvavši Kako postati sto posto zadovoljan svojim životom?, sada su se ti i takvi planovi činili kao daleka prošlost.

Sve dok jednog dana, kotrljajući se ulicom – jer zbog debljine nisam mogla više ni hodati – ne naletjeh na onog ludog Vrbnjaka iz čije sam glave zimus pobjegla.

– Više nisi zaboravljena ideja od dva retka. Postala si prava knjižurina, a? – cerekao se prepoznavši me.

Nisam odgovorila. Šutjela sam dok je on kružio oko mene kao mačak oko vruće kaše.

– Nisi loša, imaš glavu i rep, stručno si se izvela, ali, bez ljutnje, mislim da bih te ja ipak bolje napisao. No nisi mi dozvolila. Samo tako nestati, mislim, to nije bilo u redu od tebe.

– A što sam trebala? Čekati da me se sjetiš? Dokle?

– Sjetio bih te se, prije ili kasnije.

– Možda. A možda i ne bi.

– I? Što dalje smjeraš? – pitao me pogledavajući na sat. Žurio se kod psihijatra, imao je zakazan termin.

– Nemam pojma – priznah.

– Gle, mogao bih te nekako pokušati ugurati u zbirku, ali si predebela. Moraš hitno smršaviti!

– Smršaviti?

– Da. Ne brini, ja ću ti pomoći u tome.

– Nema potrebe. Pazi sad! – uzviknula sam i trenutno počela mršavjeti. U rekordnom sam roku, pomoću tipke Delete, uspjela sa svog zaprepašćujućeg obujma pasti na samo pet stranica teksta, postati pripovijest koju upravo čitate.

– Odlično. Primljena si! – rekao je Vrbnjak vidno zadivljen mojim postignućem.

Dragi moji, kakav je to osjećaj bio!

Od lakoće sam poletjela i ponosno uletjevši u zbirku, uvidjela da mi se u njoj niti najmanje ne dopada.

Jer unutra se već naguravalo dvanaest pripovijedaka, što kraćih, što dužih, a sada još i ja, kao trinaesto prase.

Živcirale su me barem koliko i ja njih. Bile su mi zavidne na liniji i na tome što sam tako svoja, tako drukčija. Kakav je osjećaj ne imati autora, pitale su.

– Imam ga, kako ga ne bih imala? Imam sebe! Zar vi jadne guske u magli mislite da je autor taj koji odabire priču? E pa nije! Priča odabire njega. Ja sam oduvijek to znala. Zato i jesam odabrala sebe – rekla sam dodavši da bih ponovno učinila isto. Rodila se iz duhanskog dima i otišla u potragu za svojim snom.

Naravno, nisu razumjele o čemu govorim.

U neko doba počele su kružiti glasine kako od knjige neće biti ništa, jer je Vrbnjak novce predviđene za tisak dao za kurve i piće.

Jedini pozitivan pomak bio je što se početkom proljeća napokon zaposlio. Dobio je posao noćnog čuvara u mrtvačnici.

Njemu je, čini se, krenulo, ali ne i nama pripovijetkama. Kako su dani prolazili, situacija unutar zbirke postajala je sve napetija. Najgore od svega bile su te neprestane svađe oko naslova. Koliko je tu samo ega bilo! Svaka od pripovijedaka htjela je da se zbirka zove baš po njoj, a Vrbnjaka, koji je u međuvremenu posve odustao od pisanja, nisu ni pitale za mišljenje. Kao da ih nije on izmislio! Kao da sve do jedne nisu proizvod njegove mašte. One i svi ti anonimni kupci, lopovi, transvestiti, energetski vampiri, stari mobiteli, probavne smetnje, seljački prosvjedi, krumpir, zečje rupe, komarci, pingvini, psi, žabe, sveprisutno raslojavanje i neprestana kuknjava koja je dopirala dok su se natjeravale njegovom nakrivljenom glavom.

U nekom mi je trenutku prekipjelo.

– E sad je dosta! – viknula sam. – Samo nek’ čujem još riječ i sve letite van!

Zanijemile su gledajući me prestrašeno.

– Glasat ćemo za ime zbirke! – rekoh slušajući prijedloge od kojih ni jedan nije ništa vrijedio.

– Zašto ne ostavimo čitateljima da sami odluče kako će se zbirka zvati? Na njima je da je kupe, a poslije neka je svatko nazove kako hoće! – upitala sam, ali je to izazvalo novu lavinu neslaganja.

Nakon žučne rasprave napokon je izglasano da se zbirka nazove ABECEDA nestajanja u čast pogovoru kojeg je navodno trebala imati, ali su sva slova tajanstveno nestala prije no što ga je Vrbnjak uopće počeo pisati.

– Vidite li što se događa? Dok se vi ovdje svađate slova nestaju! I ćirilica i latinica! Nestaju jer više nema potrebe za njima! To je kraj pismenosti, to je zavjera nepismenih elemenata uperena protiv opstojnosti pisane riječi. Ova knjiga je na izdisaju. Ni rodila se nije, a već umire. Ali nećemo to dozvoliti! A-be-ce-da, još se ne da! Za mnom! – viknula sam i zauzevši mjesto na čelu kolone, povela pripovijetke u bespoštednu borbu, trnovitim putem prema objavljivanju, čitalačkoj publici i literarnoj slobodi.

I eto nas tu pred vama. Ali s obzirom na cjelokupnu situaciju, nije poznato hoćemo li i koliko ćemo ostati. Zato požurite i pročitajte nas prije no što nestanemo i prije no što nas svih zajedno: Vrbnjaka, knjigu i vas koji je čitate – pojede noć.

[1] Antal Szerb, Putnik i mjesečina