Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

IDENTITET LJUBAVI

Što sam stariji imam sve manje motivacije, pa tako i pišem. Samo što i kako mi narede! Bezvoljno i pazeći da nekog ne uvrijedim. Pišem, kako se kaže, po direktivi. Za Praznik rada o hordi nezaposlenih, karanfilima i porcijama graha s kobasicom, za Dan domovinske zahvalnosti o podizanju zastave i časnoj pobjedi u pravednom i obrambenom ratu, za Božić o Djedu Božićnjaku, drvcima i sobovima, za Uskrs o bojenju jaja, mladom luku i hrenu. Pišem ono što se očekuje, a nešto se uvijek očekuje: jalove diskusije, referendumska pitanja, rijeke turista, odnosi s Briselom, poznata i slavna lica, golišave scene i grmljavinsko nevrijeme. O svemu pišem, ali rijetko što napišem, čuvajući tako svoju guzicu i urednikovu fotelju. I umjesto da mi je zbog toga zahvalan, danas je viknuo:

– Koprivnjak, tema je ljubav!

– Molim? – glumio sam da ga ne čujem.

– Tema je ljubav! – ponovio je naglasivši da imam vremena do sutra napisati članak, izvješće, pamflet o ljubavi. A kad sam se pobunio – kako to misli o ljubavi, ljubav je na selu ili gdje već, a osim toga nije ni navedena u kalendaru državnih i ostalih blagdana koji visi na zidu naše redakcije – dobio je živčani napad, spopalo ga je novinarima dobro znano, uredničko bjesnilo:

– Daj reci mi gdje ti živiš?! O ljubavi! Za Valentinovo!

– Jao, oprostite meni glupanu! Da, da, naravski… – ispričavao sam se, jer kako sam mogao zaboraviti na nešto tako važno za ljudski rod, kao što je Dan zaljubljenih?

– Možeš li ili ne možeš? – pitao me. Jer ako ne mogu on će taj zadatak dodijeliti Buljiću, što radije ne bi, budući da se Buljić prošlog tjedna malo zanio dok je pisao o tome kako treba legalizirati gay brakove, pokrenuvši time pravu homofobnu kampanju i sad je na godišnjem. Zato bi on to radije dao meni. Ja valjda nisam toliko blesav ni rodno osviješten da ću spominjati lezbijke, homoseksualce i biseksualce – nek’ se oni vole, ali ne na stranicama naših novina.

– Dakle, možeš li?

Slegnuh ramenima, a on ljut zbog moje ravnodušnosti upita jesam li ikad bio zaljubljen.

– Jesam – rekoh pokušavajući se sjetiti gdje je i kad je to bilo, ako je bilo.

– E pa onda ti je sve jasno! O tome piši! O ljubavi kao drogi, k’o što pjeva Brian Ferry. Ali ne spominji drogu kao Buljić kad je ono pisao o legalizaciji marihuane, već upleti ljubav kroz povijest, piši o tome kako se ta zaljubljenost ništa ne mijenja; stezanje u grlu, znojenje dlanova i lupanje srca kad ugledaš dragu osobu, isto je od stoljeća sedmog pa do danas, jednako se manifestira kod hrvatskog bića. Razumiješ?!

Klimnuh potvrdivši, na što se on vrati u svoju dobro čuvanu fotelju i više se nije ukazivao.

Kad sam došao kući, nije me dočekalo baš pretjerano ljubavi. Prazan, hladan stan, komad jučerašnje pizze i hrenovke s isteklim rokom trajanja. Sjeo sam za računalo, ovo će biti lako, naivno pomislio i krenuo s uvodom.

Ljubav je… Ljubav je… ponavljao sam u sebi pokušavajući dokučiti što je to ljubav. Kursor je blinkao, a ja pušio jednu za drugom tražeći riječi kojima bih mogao dočarati taj davno zaboravljeni osjećaj. Uzalud. Novi Wordov dokument prostirao se kao polje beskonačne bjeline, zjapio prazan s tih sedam pustih slova što su podsjećala na fotografiju grupice pingvina snimljenih na južnom polu. Ljubav je… i nigdje ničega, tek ledom okovano prostranstvo, a ljubavi nigdje na vidiku, osim eventualno pingvinske.

Stvarno mi ništa gluplje nije mogao dodijeliti! Zbog čega uopće pisati o ljubavi? Pa svi znaju što je ljubav! Već i djeca u osnovnoj školi to znaju. Bolje bi bilo da mi je dao da pišem o pečenoj vratini s lukom, o stanju nacije ili o kvantnim skokovima, barem bih znao o čemu pišem, a ne ovako.

A onda je zazvonio telefon. Bio je to Sarmić, moj drug Sarma. Zvučao je točno onako kao što i obično zvuči kad me nazove utorkom oko sedam i trideset uvečer – kao da si je malo pocugao. Htio je da dođem k njemu, jer ima nekakav slučaj i treba mu moje stručno mišljenje. Rekoh da ne mogu, imam sad važnijega posla, ali je za minut opet nazvao, ovaj put, trudeći se zvučati uvjerljivije. Ne bi me gnjavio, no radi se o ozbiljnom problemu, nešto vezano uz otiske prstiju.

– Otisci, policajci, strašno… – lupetao je, ništa ga nisam razumio.

Jedino što sam razumio je da ima par boca crnog pinota, pa mu treba pomoć i po tom pitanju. Tu me je već malo i zaintrigirao, jer je sama riječ pinot, ma koliko štucavo izgovorena bila, zazvučala kao dobar razlog za bijeg iz ove neinspirativne pustoši u kojoj sam se zatekao. Riječ koja je njegovom pozivu dala jednu, kao što sommelieri kažu: rubinsko crvenu boju i laganu, na prvom nosu vrlo dobro izraženu notu voćnosti, miris zrele trešnje, karamela, hrastove bačve, klinčića i mediteranskih biljaka.

Dugo mu je trebalo da me nagovori.

– Evo me dolazim – rekoh.

Zaključao sam pingvine i izašao.

Pred vratima me dočekala dugo najavljivana hladna fronta pristigla sa sjeverozapada Europe i nebo nejasnih namjera. Nit’ snijeg, nit’ kiša, nešto između. I tamo u opustjelom parku, ispod kišobrana, dvoje zagrljenih – ljubav ih grije. Produljio sam misleći, tko zna što je Sarmi sad na pameti. Otisci prstiju? Sigurno opet nekakva teorija zavjere? Sa Sarmom čovjeku stvarno nikad nije dosadno. Svaki me put iznenadi nekim svojim novim slučajem. Tako osjetljiv i sklon postavljanju pitanja na koja nema jednostavnog odgovora, Sarma je nepresušno vrelo inspiracije. Svakog tjedna nova priča! Kad se samo sjetim koliko sam članaka napisao o njegovim slučajevima.

Kao ono prošle jeseni, kad mu se u sobi čulo nekakvo lupanje. Počinjalo bi uvijek poslije Dnevnika i trajalo satima, znalo je potrajati i cijelu noć. Činilo se kao da netko s donjeg kata baca košarkašku loptu u zid. Kad mu je dojadilo, otišao je kod susjeda i skoro umlatio čovjeka ni kriva ni dužna. Kako nije prestajalo potražio je pomoć, što u njegovom slučaju znači da je proguglao. Tako je na nekom apokaliptičnom forumu saznao da se radi o pomaku u zemljinoj magnetskoj osi. Tu pomoći nema! Čemu razbijati glavu oko malo lupanja kad će se za par dana kugla zemaljska ionako izvrnuti i odosmo svi u p.m.? To ga je uzrujalo. Onda su mu na nekom drugom forumu objasnili su da se radi o poltergajstu i da je kuća ukleta. I to ga je uzrujalo jer je stan uzeo na rok otplate od 20 godina i neće se sad valjda cijelo vrijeme natezati s duhovima. Na koncu se problem riješio sam od sebe. Ili se nije riješio, ne znam. Uglavnom, nije više o njemu govorio, jer se pojavio novi problem. Mačak se počeo pariti, njegov obožavani Jinksy. Natjeravao se s drugim mačorima i nije se pojavljivao pa se Sarma dao u potragu za njim. Dva je dana hodao susjedstvom dozivajući ga, ali Jinksy nije dolazio, dva ga je dana tražio, ali od Jinksyja ni traga ni glasa. Trećeg je dana počela bjesomučna kiša. Sarma je sav u suzama, popio litru rakije, uzeo kabanicu i baterijsku svjetiljku i izašao. Našao ga je uz rub ceste, zgaženog. Bio je to najteži trenutak u njegovu životu. Pokopao je nesretnu životinju u vrtu iza kuće, a sve što ga je podsjećalo na nju stavio u crnu plastičnu vreću i odnio u smeće. Grebalicu, tanjurić za hranu, zvečku. Čak je i slike s kompjutera izbrisao. Da bi sljedećeg jutra, pred vratima iznenada začuo mijaukanje. Bio je to Jinksy. Vratio se kući!

Takvo nešto samo se mom ratnom drugu Sarmiću može dogoditi.

Kada se poslije svega, onako izmoren, u ponedjeljak pojavio u uredu, na stolu ga je dočekala gomila posla. Bacio je sve planove kroz prozor, skinuo gaće i pokazao guzicu generalnom direktoru. Sad je na bolovanju, ima psihijatrijsku potvrdu. Do daljnjeg je lud, barem tako piše.

Dani mu prolaze u prepiranju sa suprugom, kuhanju pekmeza i slušanju CD-ova koje je nabavio preko tog foruma za labilne. Na njima nema ni glazbe ni filmova, samo šumovi koji sadrže theta valove kojima je moguće inducirati mir u glavi. Onda me, kada dođem, tjera da ih slušam, jer je to za moje dobro.

Dočekao me u svom najmračnijem raspoloženju.

– Ja sam čovjek bez identiteta! – zavapio je počevši o svom jutrošnjem slučaju koji mu je ponor krize identiteta iz kojeg se već godinama ne uspijeva izvući, učinio samo još dubljim. Ovako je to bilo: zaputio se na policiju napraviti novu putovnicu, donio fotografije, potvrde i satima čekao, a kad je napokon došao na red, službenica je rekla: Sada ćemo vam uzeti otiske, prislonivši mu prste na skener, ali ništa nije ostalo.

– Ništa nije ostalo! – gledao me u nevjerici.

Tu gdje je trebao biti otisak, nije bilo ničega, samo mrlja. Pokušali su ponovo, mijenjali prste, ali otisak se nije pojavljivao. Postalo mu je neugodno jer su ljudi iz reda iza njega počeli zbijati šale. Ovo je k’o u CSI: Miami, komentirao je netko na što su svi prasnuli u smijeh. A službenica je rekla: Nešto vam s jagodicama prstiju ne valja, sigurno imate dermatitis!, gledajući ga kao da ima šugu.

– Razumiješ li ti da ja ni otiske prstiju nemam?! Mene nema! Ja sam samo fleka, mrlja na policijskom skeneru! – jauknuo je gledajući kako vani sniježi i gladeći uskrsnulog Jinksyja – Mrzim snijeg! A jedini tragovi koje još imam su tragovi u snijegu!

– Sarma moj, ti bi bio idealan lopov – rekoh pokušavajući ga utješiti. – Tvoj je slučaj kao izmišljen za novine! Nikad nisam čuo da je tako nešto moguće. Razgovarat ću s urednikom i zamoliti ga da s tobom, čovjekom bez otisaka i identiteta, napravimo intervju. Ali najprije moram dovršiti članak o ljubavi.

– O ljubavi? – kada je to čuo odjednom se razvedrio.

– Da. O ljubavi.

– To je barem lako.

– Misliš?

– Nego? To je najlakše na svijetu! – uperio je svoj prst bez otiska u mene i počeo o svojim ljubavnim zgodama i nezgodama; o balerini u koju je bio zaljubljen, nekoj dami iz Marseillea, o učiteljici jahanja koja je zbog njega napustila muža… Da ga nisam prekinuo, tko zna što bi još izmislio.

– Sve je to lijepo, ali reci ti meni, što napisati o ljubavi, a da o njoj već nije rečeno?

– Eh, svaka dobra ljubavna priča mora, početi tužno, a završiti veselo. Što ja znam, hik, napiši ljubavnu priču o dvoje koji su se upoznali u staračkom domu, ona ima devedeset godina, a on sto deset, upoznaju se, štuc, i zaljube se jer ljubav nema dob i nema granice. Kužiš?

Nasmijao sam se.

U pravu si Sarma, ljubav nema dob. Nema granice i nema otiske prstiju, ima samo otiske srca. Zapravo, ljubav nema ništa i ima sve, ili kao što reče Emily Dickinson: Sve što znamo o ljubavi jest da je ljubav sve!

A to je, prijatelju moj, i više nego dobar početak priče.