Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak
MAĐIONIČAREV ZEC
Nisu nam poznate sve pojedinosti ovog neobičnog događaja koji je izazvao veliko zanimanje iluzionističko-mađioničarskih krugova i u svakom bi ih slučaju bilo zanimljivo saznati, no kako je to malo vjerojatno, neka nam znatiželju barem donekle utaži ovaj sažetak.
Zoltán Kolar, porijeklom iz Haršanja, malog mjesta usred baranjske ravnice, još je od sredine sedamdesetih nastupao kao mađioničar. Poznatijem pod umjetničkim imenom Magic Zoltán, tih mu je godina, po vlastitim riječima, išlo prilično dobro. Sada, već zaboravljen i publici nezanimljiv sa svojim predvidljivim i odavno nepromijenjenim repertoarom, od svoga posla nije zarađivao više gotovo ništa. Umoran, sklon piću i kivan na mlađe, uspješnije kolege, vremenom je postao i krajnje nezainteresiran učiniti svoj nastup bar donekle atraktivnijim, naučiti ponešto novo iz svijeta magije i iluzije, neki novi trik, jer učenje je njemu oduvijek bilo mrsko, a i teško je starog konja učiti novim trikovima. Imao je zeca čije je ime bilo Jujo, inteligentno stvorenje snažne volje i velike želje za znanjem, bijeloga zeku koji je, gle čuda, odlučio naučiti čitati. I počeo je naš Jujo tako, svakog dana iz svog kaveza, virkati u slova, dok je Magični Zoltán s poderanim čarapama na nogama i novinama u rukama, ležao ispružen na dotrajalu kauču, u kutu sobe jeftinog pansiona na Jadranskoj obali. Jutra su se lijeno razvlačila uskim kalama, večeri su bile slabo plaćeni nastupi na terasi hotela, mirisi miješanog mesa, pogledi pijanih turista i zvuci šlagera mađioničareve mladosti. Poslijepodneva su se izmjenjivala u svojoj sparnoj rutini. Ponekad bi Kolaru u posjet došla Marika, bivša cirkuska umjetnica na trapezu. Sjeli bi za rasklimani stol, otvorili bocu vina i malo se pohvatali u znak sjećanja na neka davno prohujala, bolja vremena, a poslije se, što zbog ljubomore, a što zbog pića i samo njima znanih razloga, redovito posvađali. Na to bi u sobu uletio gazda prijeteći da će ih izbaciti, i njih i zeca, ukoliko nastave raditi probleme, ali se na koncu uvijek smirio kad bi i njega ponudili čašicom. I ništa se drugo nije događalo tu, u sobi punoj nereda, mađioničarskih potrepština i požutjelih slika, jedino što je, strižući ušima i trepćući očima, iz dana u dan, Jujo sve bolje sricao slova i spajao riječi u rečenice. A kako je napredovao u svom učenju, tako mu se sve manje dopadalo to što po stranicama novina piše. Kao da već i svojih briga nema dovoljno, sad se još počeo bojati i tuče veličine oraha, povećanja cijena brodskog prijevoza i mogućnosti gubljenja hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta u Europskoj uniji. Iako ni orahe ni tuču u svojim uzničkim danima nikad nije vidio, a ni za brodove nije znao što bi mogli biti, ovo s izgubljenim identitetom je svakako razumio. Jer nitko se ne voli izgubiti, svaki zec s imalo soli u glavi strahuje od toga, a mađioničarev pogotovo. Tako izgubljenog mađioničarevog zeca mogu snaći samo nevolje jer nikad ne zna gdje će završiti. U mračnom šeširu, kutiji s ogledalima, rukavu, vreći punoj rekvizita ili – što već nema nikakve veze s iluzionizmom – u loncu! Uz povrće i začine, kao osnovni sastojak gulaša! Čitao je Jujo, tužno misleći ne bi li bilo bolje da se rodio kao uskrsni zec? Ili u Kini, kao kineski plišani zec? Ili još bolje kao zec od žada? Ne, najbolje bi bilo da se rodio kao Duracell zec, ovaj s reklame! To bi bilo krasno. Što mu zečji Bog takvu sudbinu nije namijenio? Da se rodi kao Duracell zec pa da uvijek punih baterija trči šumom, jede svježu travu, zaljubi se u kakvu zgodnu zečicu i živi slobodno, ne bojeći se tuče veličine oraha, cijena brodskog prijevoza, izgubljenog nacionalnog identiteta i pijanog, gladnog mađioničara, ne strepeći od toga što mu sljedeća predstava može donijeti.
Onda, jednog poslijepodneva, nakon što je začuo glasno hrkanje Magičnog Zoltána, Jujo pročita nešto što će ga ohrabriti i pokazati mu put prema slobodi, novinski članak o nestajanju. Nestaju ljudi… nestaju šume… nestaju pčele i glečeri… radna mjesta, dokazi, kile, proširene vene… zauvijek nestaju sjećanja i problemi… tako je nekako pisalo, ali nije uspio saznati gdje to i kako nestaju jer je ventilator otpuhao stranicu s mađioničareva trbuha i slova su se uskovitlala izletjevši kroz prozor. Razmišljajući poslije o pročitanom, pretpostavio je da takvo nestajanje sigurno ima mnogo zajedničkog s onim što Magični Zoltán izvodi u svojoj predstavi. Primjerice, kad novčić ili crveni rupčić nestane i poslije se pojavi u džepu nekog iz gledališta ili na nekom drugom neobičnom mjestu. Jer što je zapravo nestajanje? Ništa. Obična varka. Svaki mađioničarev zec zna da je to samo obmana, privid, iluzija, kao uostalom i cijeli život ili kao ova bezvezna i svima već dosadna predstava.
Pa kad je tako, odlučio je uzeti sudbinu u svoje zečje šape i nestati, a poslije se umjesto u šeširu pojaviti u šumi ili možda u toj Kini, daleko od propalog mađioničara i nezainteresirane publike.
Nestati, ali ne na par trenutaka, već jednom za svagda. Zauvijek. Ako to mogu sjećanja i problemi, zašto ne bi mogao i on?
Tako se sljedećih mjeseci u potpunosti posvetio izučavanju tog trika, te čarolije nad čarolijama, kraljice svih opsjena – apsolutnog nestajanja.
Iako se činilo kako je Magični Zoltán i dalje gospodar iluzije, onaj koji izvodi predstavu, a Jujo tek rekvizit, bijeli Zoltánov pomoćnik, nemoćno stvorenje bez vlastite volje kojem preostaje jedino čekati trenutak kad će biti izvučen iz šešira, njihove su se uloge polako ali sigurno mijenjale. Mađioničareva je moć slabila, ali ipak nije prestajao mahati svojim čarobnim štapićem i rasipati čudotvorni prah, potpuno nesvjestan činjenice da više ne vlada situacijom i ne primjećujući kako iz predstave u predstavu sve više postaje samo oruđe, instrument kojim će zeko doći do svoga cilja.
Krajem ljeta, s prvim kišama, već je Jujo toliko napredovao u ovoj svojoj, možemo slobodno reći, nadnaravnoj vještini, da je jedne večeri, dok je Magični Zoltán nastupao pred klincima na rođendanskoj zabavi, jednostavno nestao u zečjoj rupi koja se, prema riječima prisutnih, za trenutak materijalizirala i još brže rasplinula, ondje, iznad torte sa zapaljenim svjećicama, u zraku između šarenih balona i ukrasnih traka.
Dječurlija je plakala, roditelji ostali zatečeni, a Magični Zoltán, ne shvaćajući što je pošlo po zlu, svim se je silama trudio izvući ga iz šešira, iz rukava i iz vreće, ali uzalud.
Od bijelog zeke ni traga ni glasa.
Gdje je završio, ne zna se, jer kao što rekoh, nisu nam poznate sve pojedinosti cijeloga događaja, ali prilično je sigurno kako se domogao slobode, one zelene šume o kojoj je sanjao i svoje zečice.
Sigurno je i to kako se putem prema svom cilju nije izgubio, što nadajmo se, nećemo ni mi koji nismo imali hrabrosti slijediti ga, mi koji smo ostali u ovoj zatupljujućoj dimenziji, pasivni promatrači nespremni pokrenuti se i napustiti predstavu u kojoj nam već odavno puno toga nije jasno.
A što je dalje bilo s Magičnim Zoltánom?
Nakon Jujinog misterioznog nestanka vratilo mu se povjerenje u magiju. Nastavio je vježbati, trudeći se vjerovati u ono čime se bavi, no trik u čije je skriveno značenje i tehniku izvođenja uzalud pokušao proniknuti, magnum opus svoje karijere, više nikad nije uspio ponoviti.
Ipak, kažu da i dalje nastupa.
Sadržaj
Uvodna pričaMađioničarev zec
Anosmija
Spomenik nepoznatom kupcu
Novinar
Čovjek koji nije odgovarao na pozive
Pismo autoru knjige Kako postati sto posto zadovoljan svojim životom?
Stela
El Lunático
Vrijeme do polijetanja
Identitet ljubavi
Sreća
(Radijska emisija za laku noć)
Granjo
Na nišanu
Asketa
Čekam. Povoljno.
* * *
Mađio iča ev ec
(Mama, a gdje je zeko?)
Bez slova i pogovora
Impresum