Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

EL LUNÁTICO [1]

 

Jedan je ulični slikar iz Valparaísa u Čileu karijeru započeo crtajući portrete turista na Plazi Echaurren. Uskoro je postao poznat po svom jedinstvenom načinu rada. Kad mu je ljudsko lice prestalo biti inspiracija i izazov, počeo se baviti specijalnom tehnikom takozvanog unutarnjeg portretiranja, to jest, počeo je na svojim platnima prikazivati ono o čemu ljudi razmišljaju dok sjede na stolici sučelice njemu čekajući da slika bude gotova.

Toga su dana njegovi radovi naglo prestali biti jednolične skice žena, djece i debelih turista i postali enigmatske slike prepune prizora iz najdubljih slojeva ljudske psihe. Na njima se tako nalazilo mnoštvo skrivenih misli, osjećaja, želja, strahova i nada, čudnih snova, seksualnih maštarija, poruka, simbola, križeva i demona, bilo je tu prizora sreće, tuge, strasti, stida, grijeha i nejasnih, košmarnih crtarija, a nerijetko je platno nakon što bi slika bila dovršena, ostajalo posve prazno.

Nitko, a ponajmanje umjetnik, nije znao objasniti kako uspijeva proniknuti u svijest onih koje slika i na koji način u poteze suhih pastela prenosi najskrovitije misli i osjećaje svojih modela.

Kao što se moglo i očekivati, njegovi radovi najčešće nisu bili dobro primljeni.

Kad bi slika bila dovršena, znalo je tako biti neugodnih situacija, ispada ljubomornih supruga, onih koji su prijetili sudskom tužbom i onih koji bi šutke platili i otišli crveneći od stida. Umjetnik se pravdao objašnjavajući kako on nema ništa s tim, da je tek alat u rukama Vrhovnog Slikara i da radi samo ono što mu neka viša sila nalaže. Nažalost, nikoga nisu zanimala njegova objašnjenja. Nekoliko je puta čak dobio i po nosu. Na platnima su ljudi ipak očekivali vidjeti svoj lik, a ne nešto toliko osobno, otvorenu sliku sebe samih, sliku koju nisu imali namjeru dijeliti ni s kim, a posebno ne s gomilom znatiželjnika koja se tu uvijek okupljala kibicirajući nastajanje svakog njegovog novog djela.

Vremenom je tako onih koji su željeli svoj portret bilo sve manje.

Međutim, prava je nevolja nastala tek kad je na stolicu sjeo lokalni politički moćnik. Slika koju je tom prigodom napravio, javnosti je predstavila detalje korupcijske afere i postala dokaz političareve upletenosti u financijske malverzacije.

Umjetniku tako nije preostajalo ništa drugo nego da pobjegne iz Valparaísa.

Pretpostavlja se da se je neko vrijeme skrivao po okolnim brdima, a poslije je nakratko viđen u Santiagu iz kojeg je otišao u Argentinu.

Ima i onih koji vjeruju da je završio u Europi.

Izgubio mu se svaki trag ili drugim riječima, jednostavno je, kao mnogi i mnogo toga u ovoj knjizi – nestao!

Postao je neka vrsta urbane legende, transcendentalni slikar, maestro čije se pravo ime ni porijeklo nikad nije doznalo.

Poznato je samo njegovo umjetničko ime.

Na svoja se platna uvijek potpisivao kao: El Lunático.

 

[1] El Lunático – luđak (španj.)