Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

STELA

Grad me je sažvakao i ispljunuo kao i tolike druge.

Izgubio sam posao, upao u dugove, sreća na kocki me napustila. Samo zlo i naopako.

Već sam spremao kofer, odlučio vratiti se kući, kada me je nazvao Roko iz mrtvačnice u Ezinskoj ulici. Trebao im je noćni čuvar, jer je čovjek koji je na tom mjestu radio dvadeset i pet godina – umro!

– Kumpanjo, odma’ san se tebe sitija. Ajd’, počinješ večeras! – rekao je.

– Večeras? Ajoj, ne znan baš… – nećkao sam se.

– Reci, ‘oćeš il’ nećeš? – uzdahnuo je. Jer ako ja neću ima on i drugih kandidata.

Nije mi dao vremena za razmišljanje. Mrtvima se žurilo.

A ja ne volim donositi nagle odluke. Volim razmisliti. Još posebno kad je stvar ovako delikatna, ovako morbidna. Nije li bolje kod kuće, na otoku, ići na ribe ili raditi u uljari, nego ovdje za tako mizerne šolde čuvati leševe po cilu noć?

Na koncu sam ipak pristao i pojavio se tamo u petnaest do deset, obrijan tupim žiletom i ljut što nikad normalno zaposlenje neću pronaći, nego samo ovakve grozote.

Roko mi je predao ključeve, objasnio proceduru i rekao: – Ma, to ti je pos’a iz snova. Opusti se i uživaj! – ostavivši me samog usred te jezive tišine.

Zoru sam dočekao trzajući na svaki šum i razgovarajući sâm sa sobom, u strahu da mi neki mrtvac ne pozvoni na vrata portirnice.

Sljedećih noći već sam bio opušteniji, a koncem tjedna postalo mi je jasno da je Roko bio u pravu – ovaj je posao kao stvoren za mene!

Duge smjene sam prekraćivao gledanjem televizije, ili bih sjeo u izlizanu fotelju, dignuo noge na radijator i spavao.

Vremena je bilo napretek, pa se u meni opet nakratko javila želja da nastavim pisati ovu svoju, već odavno započetu knjigu o socijalnim fobijama zastarjelog mobitela i ljubavnim jadima mladog pingvina. Ali, ništa od toga. Riječi nisu dolazile. Nije važno, rekoh. Uostalom, tko bi to čitao? Tko? Ovi leševi koje čuvam? Ovaj mrtav, nezainteresiran svit, ledena publika koja svoje štorije odnosi sa sobom tamo kuda odlazi?

I nisam pisao. Radije bih, samo tako, sklopio oči sanjareći o životu.

Stelu sam upoznao kad sam dobio prvu plaću.

Radila je kao hostesa u automat klubu.

Poželio sam joj lagati, izmisliti da sam netko drugi – kvantni fizičar, arheolog ili slavni književnik – ali sam na koncu priznao da radim kao noćni čuvar u mrtvačnici. Suprotno mojim očekivanjima, nije se okrenula i otišla kada je to čula.

– Kako romantično! A što tamo radiš? – zvučala je zainteresirano.

– Ništa. Pazim da mrtvaci ne uteknu i razgovaram sâm sa sobom.

– I ja to radim. Ponekad ispred ogledala. Tako se rješavam misli.

Kada sam je pitao kako se živ čovjek može riješiti misli, samo se nasmijala.

Uskoro smo postali kao jedno. Od travnja do rujna, ona je bila moja ljubav, moja učiteljica i moje nadahnuće.

Dane smo provodili iza zatvorenih škura, u sobi u koju je dnevna svjetlost rijetko dopirala, ležali isprepleteni na krevetu, a predvečer se nevoljko razdvajali i odlazili svatko na svoj posao: ona u automat klub, a ja u mrtvačnicu.

Bila je čudna ptica, o da, to svakako. Neki bi rekli i – luda. Sklona iznenadnim promjenama raspoloženja. Odjednom je znala postati daleka i neuhvatljiva. Osjećao sam njen topli dah i njene ruke oko svoga vrata, ali ona kao da više nije bila tu. Sklapala bi oči i tiho ječala, uzdižući se prema nekim višim sferama, tajanstvenim razinama, u kojima je postojanje svega oko nas bilo upitno. A zatim se isto tako vraćala, i ugledavši me kraj sebe, počela šaputati kako je sve to neobično: sva ta nastajanja i nestajanja, naša ljubav, snovi i sudbina, sve je to njoj u tim trenucima bilo tako čudno i neobjašnjivo. A ja bih je ljubio opet postajući dijelom njenih planova i nada, i zvao sam je svojom najdražom zvijezdom, svojom vračarom. slušajući kako mi govori o prošlim životima, astrološkim kućama, planetima i njihovim aspektima.

Ponekad je htjela da joj pričam o svom poslu.

– Kako je to biti po cijele noći u mrtvačnici? Je li zanimljivo?

– Što na takvom mistu može bit zanimljivo? – odvraćao sam i šutio nadajući se da ću tako zadržati tračak tajnovitosti – ili zato što je nisam želio razočarati i priznati da noću tamo, u Ezinskoj, nema baš nikakvih nadnaravnih događanja, izgubljenih duša i mrtvaca koji tumaraju dvorištem, te da, osim što spavam, na poslu ne radim a ma baš ništa.

– Noćni čuvar umrlih! Kakve sam ja to sreće?! – smijala se uvijek dodajući: – Ali, sve je to znak! – jer je u svemu vidjela znakove, simboliku i skriveno značenje. Na to se pokrivala dekom preko glave i glumila mrtvaca ispuštajući jezive zvukove, a ja bih skočio na nju i škakljao je dok oboje ne bi pali s kreveta.

Ponekad mi je gatala iz taloga kave ili bi ogrnuta samo laganim crvenim ogrtačem sjedala za stol na kojem je držala svoje tarot karte. Uzimala ih je i izvlačila jednu po jednu iz snopa, raspoređujući ih površinom stola.

Tada bih joj se tiho prikrao i zagrlio je kada se tome najmanje nadala.

– Znaš mi smo kroz vrijeme već mnogo puta bili zajedno – smijala se izmičući mojim poljupcima. – Već smo u antičko doba pripadali jedno drugom. Ali naša je ljubav često bila tragična. Kao tada u srednjem vijeku, kad su mene spalili na lomači, a ti si od tuge počinio samoubojstvo. I mnogo sam puta ja već bila tvoja, a ti moj. To je tako jer su naše dvije duše jednostavno osuđene jedna na drugu.

Tako smo se voljeli moja Stela i ja.

Od travnja do rujna, iza zatvorenih škura, u sobi u koju je dnevna svjetlost rijetko dopirala.

I sve je bilo kao u snu dok me jedne večeri nije nenadano posjetila u Ezinskoj.

Došla je obučena u izazovnu, bijelu haljinu nalik na vjenčanicu i donijela bocu vina rekavši pomalo razočarano: – Tebi je ovdje stvarno dosadno?

– Je. Uzbudljivije je jedino kad je kakva izvanredna situacija, kad se koji probudi i stane galamiti u frižideru.

– O, tako?

– Dogodilo se to jednom, mom prethodniku. Probudio mu se jedan kojeg su u bolnici proglasili mrtvim, ali nije bija.

– Očigledno nije! – smijala se vadeći iz torbe plastične čaše.

Pili smo vino i oči su joj zatreperile.

– Još nikad nisam vidjela mrtvaca. – rekla je i počela moljakati da joj pokažem jednog. Bilo je to protiv propisa, ali kako sam Steli mogao išta odbiti?

– U redu. – pristao sam.

Izašli smo iz portirnice i krenuli dugačkim hodnikom prema hladnjači, praćeni sablasnim treperenjem neonskih svjetiljki.

Samo mi je malo jače stegnula ruku kada smo ušli.

Prišli smo jednom stolu i stajali neko vrijeme, kao da igramo onu našu igru, prije no što sam se odvažio odgrnuti plahtu kojom je leš bio pokriven.

Ajme meni kakav je to šok bio!

Ispred nas se ukazalo tijelo mrtve mlade djevojke.

Osjetio sam istinsku jezu i nisam mogao odvojiti pogleda, jer je djevojka na stolu upravo nevjerojatno nalikovala Steli. Kao da je riječ o njenoj blizanki – bile su tu jedna nasuprot druge, licem u lice poput dviju sestara, jedna živa, a druga mrtva, stradala u prometnoj nesreći.

Tada je Stela stala drhtati.

– To sam ja! Zar ne vidiš?! Ja! – plakala je postajući kao krpa u mojim rukama, kao da je i ona u tom času umrla, prestala postojati nalik svojoj dvojnici na stolu ispred nas.

Ljubio sam je po posljednji put, osjećajući kako između nas, više ništa neće ostati isto.

Bio sam u pravu. Kada sam toga jutra došao iz smjene. umjesto njene zlatne kose, na jastuku me dočekala poruka. Pisalo je: Oprosti, odlazim. To je bio znak. Znam da ćeš razumjeti.

I Stela je odlepršala, odletjela na jug, a ja sam se zavukao u svoj oklop.

Ostao je samo ponor, osjećaj da sam joj ostao dužan nešto reći, rupa koju nisam imao čime ispuniti.

Zima je bila beskrajna. Živio sam u mrtvačnici, hranio se sjećanjima i sanjao svoje snove.

Vratila se u proljeće.

Prolazila je ulicom u štiklama i kožnoj minici, vodeći pod rukom nekakvog bradonju, kamermana s lokalne televizijske postaje.

Pravila se da me ne poznaje.

Uskoro je dobila posao, postala TV gatara, voditeljica astro-show programa.

Mjesecima sam je svake noći gledao kako sjedi u studiju i proriče ljudima budućnost. Gledao i zavidio tom bezveznjaku koji ju je snimao dok baca karte, uklanja negativne energije i blokade, motao se oko nje s kamerom u ruci dok je gatala, dok se bavila životnim problemima, ljubavnim i financijskim jadima. Gledao sam je svake noći do tri ujutro, i ljubomoran kao pas, zamišljao te njene duge noge, zamišljao ih u toj minici, prekrižene ispod stola prepunog natalnih karata, visaka, kristala i ostalih numeroloških i astroloških potrepština potrebnih za predviđanje budućnosti i skidanje uroka onima koji su spremni platiti 6,99 kuna minutu razgovora s mojom Čudesnom Stellom.

Nikada je nisam nazvao. Samo sam tako sjedio u izlizanoj fotelji noćnog čuvara, nepomičan i obamro, a najradije bih ostavio leševe bez nadzora, protrčao te tri ulice što su nas dijelile, banuo u studio i ugurao kretenu kameru u usta.

Kažu da vrijeme liječi rane i donosi iluziju zaborava, ali ja ne vjerujem u to. Što se mene tiče, jedino što sam mogao učiniti bilo je gledati noćni program, izbjegavajući Astro future TV kao vrag tamjan.

Pitanje je koliko bi sve još ostalo u tom prividnom stanju lažnog zaborava, da noćas moj umorni prst nije pogriješio i pritisnuo krivu tipku na daljinskom upravljaču.

I ja sam je iznenada, u neko gluho doba noći, opet ugledao kako sjedi u studiju i izvodi veliki ritual za blagostanje, sreću i financijsku sigurnost nekome tko je imao dovoljno strpljenja da čeka na liniji. Sav se je moj mir u tom trenu rasplinuo. Bila je lijepa, ljepša no ikada. Pokušao sam je nazvati i reći, ne znam što sam joj želio reći – uostalom, nije ni važno, ionako nisam uspio – linija je cijelo vrijeme bila zauzeta.

Tada odjednom, kao da me je netko isključio.

Pamtim samo da sam bacio televizor kroz prozor, istrčao u kišnu noć i uletio u studio, potukao se s osobljem, kamerman mi je uspio pobjeći, ali, da sam ga dohvatio, vjerujte, ne bi se dobro proveo. Prije no što su me savladali, pokušao sam joj reći – ali, opet ništa nisam rekao.

Ona je rekla.

Nasmiješila se tim svojim magičnim smiješkom i upitala: – Zašto me nikad nisi nazvao?

Zašto? Da. Dobro pitanje!

Sada sam ovdje, u psihijatrijskoj bolnici.

Gledam domaće serije.

Ako je do toga došlo, onda se tu više nema što dodati.