Abeceda nestajanja | Robert Vrbnjak

SPOMENIK NEPOZNATOM KUPCU

 

Petnaestog dana mjeseca kolovoza, u podne, po najjačem suncu, neki je čovjek izašao iz ugodne, klimatizirane atmosfere jednog od liburnijskih supermarketa, gurajući ispred sebe kolica puna kupljenih namirnica. Ni po čemu poseban: proćelav, u dobi od šezdeset do šezdeset i pet godina, u majici s likom Mickey Mousea i japankama na nogama. Neodlučna koraka, kao da ni sam ne zna kud bi ni kamo, zaputio se prema parkiralištu, a onda zaustavio i iz džepa izvukao račun dobiven na blagajni. Prema iskazu očevidaca, gostiju s terase kafića smještenog odmah pokraj ulaza u supermarket, lice mu je poprimilo intenzivno plavoljubičastu boju dok je mrmljajući sebi u bradu, gledao u ispisane brojke. I tada mu je, tu, pod vrelim liburnijskim suncem, iznenada pozlilo. Odgurnuo je kolica, pao na zemlju, isplažena jezika i očiju uprtih u vrata koja su se nečujno otvarala i zatvarala, posljednja pogleda upućena prema odjelu delikatesa, velikom izboru ukusnih salata, narezaka i sireva, prema akcijskoj ponudi četvrtkom, gotovim hladnim i toplim jelima koja on, nažalost, više neće imati prilike kušati. Kola hitne medicinske pomoći došla su za nekoliko minuta, ali našem nesretnom, ni po čemu posebnom čovjeku, više nije bilo spasa.

I cijela bi ova priča završila tek kao još jedan članak iz crne kronike – jer slučajeva smrti izazvanih zatajenjem srca uslijed velikih vrućina u kolovozu je napretek – da se u njoj nije javila velika i nerješiva misterija, pitanje na koje do dana današnjeg nitko nije pronašao odgovor: tko je bio ovaj, ni po čemu poseban, čovjek?

Kako se zvao?

To se ne zna jer kod njega nisu pronađene nikakve isprave, račun je podmirio u gotovini, kreditnih kartica ili drugih dokumenata koji bi mogli pomoći u njegovoj identifikaciji također nije imao, ni jedan automobil na parkiralištu nije bio njegov i povrh svega, nitko nije prijavio nestanak nekog tko bi imalo podsjećao na njega.

Odakle je bio?

Ni to se ne zna. Nije poznato je li bio hrvatski državljanin ili stranac i je li boravio u gradu kao turist ili poslovno. Ako se radilo o turistu, onda je svakako riječ o neprijavljenom, jer iz opatijskih hotela nitko nije nedostajao, svi su gosti bili na broju, čak štoviše, imali su ih i viška.

U policijskom izvješću objavljenom u novinama nekoliko dana poslije njegove smrti, stoji kako utvrđivanje identiteta provedeno korištenjem metoda i sredstava kriminalističke tehnike i taktike te primjenom medicinskih i drugih odgovarajućih postupaka, nije dalo rezultata, te da se radi o zasad nepoznatoj osobi.

Hoćemo li ikada saznati tko je bio taj čovjek?

Po svemu sudeći nećemo, jer ništa nije pomoglo razrješenju misterije: otisci prstiju, DNK analiza ni status zubala iz zubnih kartona. Ništa. Kontaktiran je i Interpol, no unatoč svim pokušajima, nije se došlo do saznanja o njegovom identitetu.

Ostat će tek anonimni kupac taj i taj, broj prepisan s računa kojeg je tako grčevito stiskao u šaci.

Njegova je slika objavljena u svim dnevnim novinama, stajala je zalijepljena na stupovima javne rasvjete i panoima, visjela po autobusnim i željezničkim kolodvorima, o njemu se pričalo na radiju, televiziji, tražilo ga se putem interneta, ali sve uzalud i kao da nikad nije ni postojao.

Zar nikome nije nedostajao, zar ga nitko nije tražio? Kuda se uopće zaputio s tim kolicima?

Sve su to pitanja na koja nemamo odgovor.

Žalosno, ali istinito, poslije svega, jedino što se o njemu moglo zaključiti jesu njegove potrošačke navike – ono što se dalo iščitati iz namirnica koje su ostale tu, pod vrelim liburnijskim suncem, nakon što su se kola hitne pomoći udaljila, isparila u odjecima svojih sirena. Jer ono si što kupuješ! A u njegovom je primjeru izbor kupljenog bio više nego mudar, te se nedvojbeno radilo o čovjeku koji je znao prepoznati kvalitetu. U kolicima se tako nalazilo mnoštvo proizvoda iz najatraktivnije i najjeftinije ponude bogatog asortimana supermarketa, posebno s akcija Kupuj i uštedi, Super cijena i Gastro užitak. Bilo je tu gumenih bombona, zobenih pahuljica, kiselih krastavaca s 18 posto popusta, pakiranje pudinga 3+1 gratis, kompot od bresaka, pralina s cijelim lješnjacima, antibakterijski sapun, pureći Cordon Bleu po cijeni od 34,99 kn, jako puno krumpira i još mnoštvo zanimljivih i pomno odabranih artikala.

Uprava supermarketa izrazila je žaljenje što se cijeli ovaj tragičan događaj zbio baš ispred vrata njihova dućana i kao znak dobre volje darovala sadržaj pokojnikove potrošačke košarice Socijalnoj samoposluzi za najsiromašnije građane. Sladoled su htjeli darovati dječjem domu, ali se, nažalost, otopio.

Dani su prolazili, nove informacije nisu se pojavljivale. Ljeto je prošlo, turisti pobjegli, ulice su preko noći iznova osvanule raskopane, što je stara neizbježna i nezaobilazna tradicija liburnijskih cesta, tužna opatijska jesenja priča bez kraja. Lice ni po čemu posebnog nepoznatog čovjeka, zamijenjeno je novim licima, namještenim osmjesima, najboljim božićnim shoppinzima, bržim i povoljnijim tarifama. I svi bi zaboravili na njega da početkom veljače sljedeće godine umjetnička udruga Ne, hvala! i društvo za zaštitu potrošača Rok uporabe nisu javnosti predstavili svoju zajedničku inicijativu, projekt kojim se zalažu da se pokraj ulaza u supermarket, na mjestu na kojem je preminuo, postavi rad akademske kiparice Minje Golub-Dude, brončana skulptura nazvana: Spomenik nepoznatom kupcu.

Skulptura prikazuje stiliziran lik čovjeka koji gura potrošačka kolica, a ispod nje je pločica s ugraviranom posvetom na nekoliko jezika: Neznanom kupcu – napokon slobodnom od terora izbora!

U pismu upućenom javnosti, svojevrsnom obrazloženju inicijative, navodi se da, kad već postoje spomenici i biste raznim neznanim junacima, vojnicima, dezerterima, političkim zatvorenicima, pomorcima, zašto ne bi postojala i jedna nepoznatom kupcu, potrošaču? Spomenik anonimnom puniocu proračuna, neumornom pregaocu konzumerizma! Skulptura s vječnim plamenom koji se aktivira ubacivanjem kovanica od 2 ili 5 kn, po sistemu: koliko para toliko muzike, ili u ovom primjeru, koliko novaca toliko vatre! (op. a.).

Nažalost, do trenutka pisanja ovog teksta, o njihovoj inicijativi još se nisu očitovali iz mjerodavnih institucija, kao ni od strane uprave supermarketa.

Hoće li biti postavljanja spomenika, nije poznato – ali jedno je sigurno: s njim ili bez njega, mi nastavljamo gurati svoja kolica. Prolaziti kroz vrata supermarketa i kupovati. Zbog potrebe, zbog standarda, zbog društvenih normi, ono što nam je potrebno i još češće ono što nije, kupovati zato jer nam nema druge i zato jer nas još jedino to može spasiti.

A sad. ako netko i umre gurajući kolica – bože moj, što se može, i to je za ljude.

Takav je život.

Kupljen na akciji, u pola cijene!