Kvadratura duge | Dorta Jagić

POHVALA VRSNOJ ŽENI

odavna Ružici M.

spava luda djevica do podne, spava
kao razmažena pastrva na ulju, spava na desnoj ruci
na debelom bedru na svakoj
svojoj bolnoj kosti
gore spava grad, nazad tatici visi
a kosa raste izokrenuta dolje.
muževo rebro na nju mrmlja,
povijest žena mrmlja
i teški zalaz na prozoru sobe
kao na flamanskom ulju.
lijeva joj ruka neprosijana visi iznad poda
u dlanu joj vene prezreo šipak
u šipku odavna zori plod, precizna skica
slavan kao ona propupala, ’48
odmantana smokva
u plodu natiče presudna odluka i mehaničko magare
za put u prve ispečene štrudle, u uranke
po otkrivenoj joj nozi gazi mrav i viče
ustaj, operi lice, kreni po uskom autoputu
i po motelima rađaj snažan rod
da još mlada stigneš u sebe zagrljenu, u
sebe montažnu mamu
a vrijeme žene je skupocjeno šilo i aleja
autoput vodi kroz bubanj veš mašine
i slatki zaplet elektroinstalacija
u turbine, neonske čarape i igle
jer rad je slatkasta slina skalupljena
u suhome srcu
a radnikov znoj je ljutitio pljuvanje
u egipatski kotao s češnjakom i kuhanim mesom
u volji je smak noge u plastičnu kantu s
obiljem onesviještenih prepelica!
to roditeljsko meso joj već na nos lupa
kao mjesec kao kamen udara u dlan
u zube, djeva jede
dok spava kunja i zdvaja ‒ kuda?
a zapovijed je ustani, vidi tamo u centru
grada iznad trga djece
nagnula se betlehemska zvijezda
zvijezda se razlistala