Kvadratura duge | Dorta Jagić

JETKANJE

iz njegove zaručničke ruke u crvenu božju utrobu
dugogodišnje
jetkanje jetkanje jetkanje
da dođu po mene onu pravu
djeveruše i poštarice e-maila
to zavjetno sabatno jutro
koje evo
samo što nije, ali ipak već je
stvara mi prikladnu laganu
glavu širi miris prolaska dviju pavlovih poslanica
kroz sirotinjsku dotu u maminom
ormaru u krstionici već se izvijaju
prigodne izreke za beskrajno tijesto naše
svadbene pite i kao da nisam pogriješila
jutros sam nisko ustala i
strah od ničega oprala na sklopljene ruke
kad li na mojim balkonima maketa
ljudskog para
plastična na vitrini i na radnom stolu
još jedna za skeptične susjede
u autu je kuma već načela kazetu proslave
i jurećih putničkih vlakova brzih kao teglica koja
pada na tebe samca a samac se izmakne
od slatke nade sluđen u izvezen jastuk
taj jastuk prehlađen uzdiše ali dade se otjerati
komplimentima i pjesmom s pregolemog
pešćeničkog zvonika
zvoni gol mladenac u studenoj vodi
i da to zvono napokon podcikne i
umre rađajući sreću kao agava
na izabranom križanju dviju cesta
za sve nas
unaprijed zaljubljene