Kvadratura duge | Dorta Jagić

NEČISTO IME

njeno ime je
šest puta dva je nula reče piton,
i naprijed marš u mrtvi vrat, u sobu!
otvorio se pogled u
krajolik bez staze koja bi svakoga
odvijugala negdje na rijeku.
kad ustane više ne moli boga
zaželi glazbu iz naranče
a dođe muk i zabole je prevelike kosti na nebu
sjeća se proklete zmije u kavi
prvo je bilo kamenovano oko, pa i uho se začepilo
zaiskrilo bačeno o pod,
u namašćeno lice čupave lilit
s e-mail obavijesti
„u wc-u je non-stop internet i sado-mazo vampiri“
neka žena je u tami do sisala palac
da zasja
među zidinama može sjati samo
presveta krv ispod kože
a vani po toplim crnim bregovima
neka čežnjom zaslađena kiša i dalje
oštri puževa ljubavna koplja,
isparava miris mokre šume i malina
noć rađa životinje kao
da tuče vrhnje
sove piju vodu i ljudi
povraćaju dan
jutros joj je kamenje
sasvim istanjilo sjećanje na
ostatke okrugle pravokutne duge
a odakle sad iz
smanjenog srca da izgovori stolce
za goste oblake a neka ih tamo daleko
nema purpurne kiše za nastajuće kolutićavce na tlu
ni za progristi strog krov
kovan u grču za
kazneno popravni odjel
maleno moje ove
godine