Kvadratura duge | Dorta Jagić

TABLICA MNOŽENJA I DIJELJENJA

na večernjoj školi u donjoj dubravi
stavim srce na lice i
učim svetu tablicu množenja i dijeljenja
poslije sam na tramvajskoj stanici u
frankopanskoj ulici
prepuna rješenja za ukidanje kataloga zakona
kao čipkano lišće šuška mi bogata zaručnička haljina
a nježni vrapci što padaju po pločniku i krovu
telefonske govornice
dokazuju da s njima pada i bog otac.
s maglenog parkirališta ispred hnk
svodnik iz taksija
vidi me kao svijenu skulpturu dolara
i baca niz vjetar ponude
a jugo bunca, tanca
pijano kao kronometar njiše tramvaje, smućuje ljude
na ulici nema nikoga
samo nezaposleni kustosi
u crnim odijelima pužu uz stare zidove
osmjehuju se ugodno nekome
vade maramice, brišu prozore
i izloge s talijanskim cipelama.
dok čekam modru nosiljku br. 12
u mlakom se vjetru mijenjaju strane svijeta
u vrtnji zemlje ista je ta vrtnja srca
u sredini tijela
gledam nitko oko mene ne haje
što mu je nisko dolje kao bruh
obješeno mrtvo srce,
prošupljena podmornica
i da njen posljednji mornar treba samo duboko udahnuti
tu ljubav kroz razbijene lokote
da se spasi, da kristu uzvjeruje
pa zaustavi sveopći klepet lima i
taj vjetar što stalno na nas kotrlja crvene opuške
završila je proba krleže
pod đonovima tankih glumaca iz gavelle
kotrlja se ružičasto kestenje, vozi ih kući
na satelitski čaj, opojno i brzo
da se u zastoju ne bi uhvatili za svoje pravo lice
za gigantski rukohvat sa golgote
vjetar valja pivske čepove od ulaza kina
i sivo trunje, preko šina
pocikuju isusovci jure kao ben johnson
na posljednje večere s vrećicama
ispod očiju
neki nose žabe nalik ribama
od toga sam zaspala na pločniku
a trebala sam iz peta zapjevati dolje prema mimari
niz bordo vjetar
kako sam tu na kiosk
naslonjena da samo prije dolaska
tramvaja podijelim dvije, tri karte u najvažnijem smjeru
možda bi me neka tanka martina u tatinom
džemperu ispred izloga diesela upitala
za tajnu vječnoga života i broj mobitela
i slučajno mi stala crnim martama na bose noge
ali ta bol ne bi bila važna
jer koža za sandale moga djeteta je
na mom trbuhu!
iako još spavamo po ulicama,
poštujte naše znakove po gradu, naše fluorescentne
trbuhe, našu parusiju
jer za tri godine iz njih će biti lansiran
novi hebrejski svemir
koji
evo
kreće