Kvadratura duge | Dorta Jagić

SAMCI KOJE ZNAM

od kada odluče ostati u tijelu
samo jedna polovinka
negdje na nekoj litici, ulici, bilo gdje
neki samci počnu izdisati zrak prema unutra
i posve krivo to gušenje
pokušavaju riješiti kao problem mehanike
ili šaha
pa spretno prespajaju žičice utješnih misli
i brzine tih vihora u glavi
kao da je ventilator
ali sivi vjetrovi ne izlaze tako
pa ih krote čajem od mente
i paris keksima
pa ih gone van pobožnim
suzama zbog krezube romkinje i
bolesnog mačeta na cesti
ali gušenje ostaje.
strah je ljepljiva volja koja ostaje
općenito strah od ljubavi
je u srcu alkoholna noćna posuda
koju bar jedan samac kojeg odnekle poznajem
nikako da pokopa i ne spali
nakon.
svoje preplašene kapke zaključava
baš nadomak
mog otvorenog prozora u ulici nikole tesle
i oči boje mene brzo uvuče dublje u duplje
pa nakon šetnje
liježe u svoju neopranu kadu
sam s dva vodootporna flomastera
i misli da je umjetnost dovoljna
cijelu noć kroz odvod osluškuje
kako šalica za kavu
s prosidbenim pitanjem na papiriću šećera pada i
razbija se i sjaji
na noćnom pločniku
a već sutra sprema par cipela i cigaretu na rame
za dalek put u neki dućan
što dalje od poljupca koji može probuditi mrtve
od disanja van ma od svega
neki se samci zagrle tako što
na blagdan darivanja
kupe satove sa smajlićima
za ono dvoje sretnih
stan do