Kvadratura duge | Dorta Jagić

BRDO IZA SLOVA

ne žurim nigdje
polako klatim svoj skup nogu
dolje bogu
gore svijetom, a gle!
u svijetu to njihovo malo svjetlucavo
stopalo tiho se vrti
i šuplje je s odsječenim sedmim prstom
i mračno je
kao u rogu
samo pod udarcima zvijezda u zemlju
mrtvim pješacima zazveckaju
zlatni zubi, produljene rese i
na trgu izpozdravljano tijelo.
s braćom i sestrama uz uzak put
skupljam naslijeđene sandale pjesnika
za najtočniju pjesmu o ljubavi.
kerubini su je odavna napisali
ali ja nemam još sve salomonove kajdanke
i sandale na hrpi u torbi
do najtočnijeg psalma učim premještati ono
modro brdo iza brda slova
nauljenim uhom
dječjom vjerom odakle anđeli uče
da izgovorenom riječju možeš obiti vlastitu
zaključanu glavu
kad je obješena za ovu kuglastu zemlju
kažu da zorom valja utrljati u tjeme
slinu svetog poljupca
da odmah gore polete naše
smaragdne sandale nagorenim remenjem
prema oblaku
visoko, gdje svaki autobus prati zbor soprana
gdje molitva zveči noću sva uslišana
i zato prije spavanja
slobodno zapjevam lešinaru u kutu
hej bog me voli i kad preduboko spavam
i nou kad me isusove sandale kao
ribarski čamci vozaju po dalekoj vodi
ja voda, po valovima sebe hodam,
ne tonem i sanjam
u susret dolazi mi mlada
još neopjevana roda
rodo! dođi da ti u kljun tutnem
svim bićima zajedničku kocku šećera
bezuvjetnu ljubav
kristovu