Kvadratura duge | Dorta Jagić

MOJ ČOVJEK PSALAM

niz
mlaz
kroz oluke
gričke topove, vijadukte
i kabanice vinule se molitve ocu
s taman dovoljno koljena
odapete pravo u treće nebo
i poslije najuže, četvrte strašne zime
kao jeka šiknuše, doletješe nam
u staro malo hrvatsko nebo
kao lav, golubovi, ribe
te trojstvene božje oči
te oči kao ljetni vlak za split
kao noćno sanjkanje, kao agavin
prsnuli život
ovdje je nebo lazar, izađi
lazar nebo je odvalilo kamen i izašlo
iz gliptoteke stolne crkve
odmotalo zavoje, iscjelilo svoju suhu
betlehemsku zvijezdu.
nisko pod njim božje su ruke
zadavile oblake krivnje
znaš koje one što su ih stare svinje
oprasile iz svraki, crnih kopčica saveza
s izidom i bebom koja ne raste
nit zna tko je taj ranjenik
taj moj čovjek psalam
sad napokon pjeva slobodan
ubrzano diše na božje oči
kao dijete što je netom istrčalo
iz otključanog ormara
nema više naslijeđenog tereta predaka
pa u tri dana izrasta u sav dovoljan dom
meni i djeci, božjim riječima
što ih razmazuje po ulju, potoku
noću slika psalme u ateljeu,
imenuje voće i stvari
svake subote
snima dokumentarac o svojoj šetnji
edenskim vrtom i držanju za spasiteljevu
probodenu ruku
i kako mu tada iz usta
ispadaju i suše se na tlu sve one
plastične molitve svecima
u nanizanim zrnima
na napuhivanje i
umiranje