Kvadratura duge | Dorta Jagić

ŽUTO UHO

slušam što ljudi govore uglavnom
žutim uhom pa ne čujem
u vrat mi se uguralo uho
dugo i mrtvo
nad moj dimnjak doletjela
pregrijana usta
maloprije udarila riječju o meni u
božje uho bez štapića bum o tlo
moj jedini vijenac
i tako ne znajući da si
utovarile u svoje žute uši
iste te smrtonosne bademe,
hladnu gorčinu s otkinutog
palucavog vrška i sad
nema ništa nova pod suncem
nijedno bezbolno bušenje ušiju
ljudi sišu palac i idu s posla
nose u pernici svoje klempave uši za ugurati prst
i poškakljati unutra tog malog gluhog duha
stvorenog zbog subote
tu u same zamućene uši
uđi si dečko
i razgledaj tajnu ušku koja sluša i ozdravlja
tu ti srce sjedi ko zid smjeha
nalik stetoskopu stvara pod kožom
topot kopita trudne kobile
koja s vrućim dahom u očima
jezdi iz visine božjeg uha na
dječakovom mrtvom uhu
ja dječak neću to ružno uho pada na dlan
topi se, odlazi u svinje a
bog mi podgrijava
grlo, ime i ruku