Kvadratura duge | Dorta Jagić

MALINE

ostavi mi taj stari perec
tog pitona
skini ga s vrata.
neću. kako da ti dobacim strah.
strah od starenja je bar ovdje
a taj je tvoj drveni plus daleko
od ovog dućana sa šarenim cipelama
u kosi nosim već tri sijede
i crtančice djeteta u srednjim godinama.
nije, tu sam dolje. kupit ću ti troje štikle s torbom.
ne nisi. previsoko si jer me tvoje kraljevsko čelo
zove u trn. pa zbogom
idem dolje leći u saprofite, u antifalten kreme
u muškim se kaubojkama otklizati
pod kamen, po neplodnoj zemlji ispod mosta
i šina da sakrijem ova usamljena usta, te bore
iza smokvine trske,
iza nekog dobrog djela.
a sad, makni mi se iz trbuha
moram brzo objaviti urbanu vilu i
umijesiti roman, ispeći svoj babilonski toranj
i reći neka bude ispred kuće bazen
od žurbe mi se maste oči,
kajak za bijeg i krokodilski kofer,
u gluhom uhu mi zvoni samo zrno kave
i neočišćene oči bole
ispod tvoje zlatno asfaltne
ceste s grožđem, rafaelom.
zato nabroji do deset
pa potrči za mnom i poviči „gdje si?“
a ja ću reći
pazi! juri pun tramvaj, bože na tebe
smrtonosan kao i uvijek,
tu sam iza,
pobojah se jer sam gola pa se sakrih.
prepoznat ćeš me kod breze pogrbljenih žena
nosim jackie o. naočale, usputan posao
i trčim u masi starijih od tebe.
srećom, uvijek si sporiji od mene
začas ćeš me stići
jer na leđima nosiš raspukle
uvijek svježe maline
i oprost