Kvadratura duge | Dorta Jagić

ZIMA 05/06

svi su se čudili
kako je teško bilo prošloj zimi
proći u sunce kroz ušicu igle
iza nje malaksala, izrugana
provukla su se njezina raskoljena stopala i frula
kroz rupu na fruli i duboki minus
posljednje prolazi sve što je u gradu sedam puta
u sekundi zakašljalo
sve što se u šal molilo mlako i pothlađeno
što je cupkalo uz prugu
sa stalno spuštenom rampom
i crnim čajem u džepu, s poderanom kartom filma
u novčaniku i slikom neke sunčane zavale
kod branimirove tržnice odgrisci
na trgu velikana ostaci zimske kože
nalik džepnom izdanju poratnoga zgarišta
nalik nenaloženom srcu pod mokrinom drva
na tlu svakog tramvaja
ostaci trepavica tinjaju, to toplo triješće očiju
a tramvaj je samo klizna magla
a kavane su raspukle usne na pločnicima
ja, zamućeno vino, napokon sam pogledala
za dimom visoko kroz sive oblake
u svijet gdje kuca napalm srce što grije stakleno more,
vrapce i nezahvalne ljude
i ugledala da je njegova toplina
ponekad samo onaj mali limeni radijator
a desna ispod hladne stolice
da se ispod struka naše hladno i masno srce zagrije
da proključaju kričavi sokovi
udare na uši i mi opet čujemo ljubav
ispod leda kao bakterije
radosni kao modra galica kad naiđe na oči
plavoga čovjeka u modrom odjelu
i sve bi izbilo zlatno ispod čađi korova
da to sunce svi pojedemo i
ponudimo promrzlim bakama iza konzuma
pa njihova lica nabubre u vruću dugu
a njihove riječi potpale zrak i inje
a ime boga oca postane štampano vruće na dodir
jer samo božje ključajuće suze
rastaču naše tvrde zimske štipavce
a sve mrtvo i rastopljeno još se jednom
baca u gradskom kolu u užarenu peć
u usijanoj peći samo bog ne izgara
on je svu našu pothlađenost kožom razumio
zario s čavlima u dlanove ubio
i frulu i minus i čađavi snijeg
na prvi dan proljeća
predugu zimsku suzu iz mog vrata je
izmamio krvlju na pod auta
rastopila se zarikala
ne znam, izgledala je nemoguće
tako oduvijek bez mojih očiju
nemoguće
kao ruski znoj