Moja dota | Nora Verde

Baba je moje najdraže društvo. Govori mi da se idem igrati s djecom iz naše ulice i rođacima koji su mojih godina, ali svi oni mi brzo dosade. Između igre graničara i kukala, razmjene sličica i druženja s babom skoro uvijek biram babu. Ona je puna zanimljivih priča, a velolučka djeca su prema meni divlja i čudna. Moj govor ih podsjeća na to da nisam prava Luška. Doma su od svojih čuli da sam ja mala od one ženske koja živi u Splitu i koja se rastavila od muža. Kad se igramo na graničara, loptom me gađaju iz sve snage, u igri na kukalo koriste svaku priliku da me namame u nečiju staru staju, punu napoja za prasce ili mi u majicu ubace žohara jer znaju da sam gadljiva.

Odrasli Velolučani od malih nogu ih uče da je naše misto najlipše na škoju, naša spiza najzdravija, naše more u valama najčišće, naše maslinovo uje najboje i tako po redu. Svi u mistu vjeruju u ove stvari, pa čak i baba. Pitam je jesmo li stvarno mi u Luci najbolji i naše sve najbolje. Onda se baba zamisli i počne pričati o tome kako je to blizu istini, ali da nije skroz, jer naši su judi takovi, vole svoje, a vanka škoja nisu puno bili i ne znaju za tuje.

*  *  *

Tako sam babin prirepak, ali njoj to ne smeta. Otkada je dida naglo umro od sunčanice, baba je ostala skoro sama. Djeca su joj rasuta po svijetu, mlađi sin u Australiji, moja mater u Splitu, a najstariji sin razapet između svojeg posla u velolučkom hotelu i obitelji s kojom živi u Smokvici, malom mjestu u unutrašnjosti otoka.

Baba i ja po cijele dane pričamo. Stalno je zapitkujem o svemu, a nekada je molim i da mi neke priče kaže isponova. Priča mi o našoj familiji. „Mi Padretovići smo uvik bili težaci. Niki su od starine naslidili i zemju i brod, mi ne.“

U mistu je puno ribara koji imaju svoje koćarice i ribarske brodove. Ribu prodaju restoranima i na peškariji. Neki na katovima svojih kuća uređuju sobe za iznajmljivanje turistima. Svake zime, iza Božića i Nove godine, dvorišta kuća su puna šodera, pijeska i cementa. Nadograđuju se katovi na kućama, pregrađuju sobe, a bušilice zuje sa svih strana. U našoj niskoj kamenoj jednokatnici nema mjesta za iznajmljivanje, a babi tako nešto ne pada na pamet.

„Što će mi po kući hodit tuji svit. Ne va bit guloz za soldima!“ govori baba.

Padretovići bi ostali sirotinja da oba moja ujaka nisu otišla u Australiju. Prvi je otišao babin stariji sin, a brzo nakon njega i mlađi. Moja mater je kao najmlađe dijete ostala doma, da može babi pomoći u baštini. Kad je završila srednju školu, zaposlila se u hotelu kao konobarica.

Jednom mjesečno stižu pisma, gusto ispisana na kockastom trgovačkom papiru, presavijenom na četvorine u kojima baba nalazi po nekoliko novčanica australskih dolara. Sprema ih na sigurno, skoro uvijek u ormar, među uredno ispeglanu posteljinu.

Baba živi skromno, od male didine penzije i prodaje ulja i vina. U godinama kada masline i loza dobro rode zaradi se i neki višak koji ona stavlja na stranu i štedi. U samoposluzi u mjestu kupuje samo osnovne stvari za život i nekada komad mesa u mesnici. Sve drugo ima u svom vrtu i u baštini: krumpire, jaja od svojih kokoši, zelenje, maslinovo ulje, fažol, sočivo, pšenicu, suho grožđe i smokve. Zato baba sve svoje poslove organizira oko radova u baštini, a prošlost i godine iza sebe pamti po velikim sušama i bolestima koje su napadale vinograde, masline i verduru. Kada mi priča o nekom događaju otprije deset ili više godina, kaže: „To ti je bilo one godine kad nam je loza u Kalima sva propala od dažja“ ili „One setemane kad su mi črvi izili cilu biž u Hoćaglavici.“

Osim nekoliko kokoši, jednog pijevca i magarice Šokice, baba ne drži drugo blago. Šokica i baba posebno su vezane. Bez magarice babi bi bilo teško odlaziti u polje, na nju u bisage i vrećice naprti alat, sjeme, gnojivo, vodu i kuhane marende za sebe ili nas dvije.

*  *  *

Ljeti se u polje kreće rano, da se stignemo vratiti dok ne počne najveća vrućina. Baba je na nogama već u zoru, da bi stigla nahraniti kokoši, zaliti vrt i spremiti sve što nam treba za baštinu. Mene pušta da spavam sve do zadnjeg časa. „Ćerce moja, va ti se dignut ako ćeš poć s menun“, kaže već drugi put pa se teškom mukom izvučem iz kreveta i krmeljava krenem tražiti svoju opremu, bez koje moj odlazak u polje nema smisla.

Obavezno nosim stari slamnati klobuk sa širokim obodom što ga je u polje, dok je bio živ, nosio dida, dječji opasač s pištoljem na plastične crvene metke s malo baruta, a negdje sam nabavila i šerifsku zvijezdu s pribadačom koju zataknem na majicu. Baba mi da svoje stare crne cipele s debelim đonom za polje i ja sam spremna.

Izlazimo u svježe jutro, a ja odmah moljakam babu da mi dozvoli da dio puta jašem Šokicu. Ona je opaše starim drvenim sedlom preko kojega prebaci staru sivu deku, za koju govori da je još iz El Shatta.

Obožavam jahati na Šokici iako ona prema baštini ide polagano i lijeno. To mi je bezveze, za pravo jahanje kroz preriju treba malo bržeg kasa. Šokica je u vrijeme moje šerifske službe već u poznim magarećim godinama. Stara dama ne može udovoljiti mojim željama i zato je nekada, dok baba ne gleda, šibom lupim u slabine da požuri. Poskoči i jaše nekoliko metara i onda se opet uspori, kao da se ništa nije dogodilo.

Kada stignemo u baštinu, baba najprije rasprti Šokicu pred kutišćem. Otključa i unutra unese spizu koju smo donijele u potićima, sjeme, gnojivo od kokoši i sve što joj treba tog dana za rad. Tu kućicu sagradili su dida i njegova svojta od najboljih i najvećih komada kamenja koje su mogli naći na otoku. Služi za držanje alata, odmor, marendu, sklanjanje od kiše i nevere, a prije, dok se u polju radilo i više, u njoj se i spavalo. Unutra je prohladno, ugodno i polumračno jer nema struje pa drvena vrata stalno stoje otvorena, da bi ušlo malo svitla. Ima čak i teracu pred kojom su u zemlju usađeni veliki okruglasti kameni za sjedenje, a na najveći je položena glatka kamena ploča koja služi za trpezu.

Baba se odmah baca na posao. Mene ostavlja u kutišću ili bliže sebi. Ležim u hladu na mekanoj suhoj travi preko koje je ona prebacila komad platna i čitam ili samo zatvorim oči i slušam cvrčke kako po cijelo jutro ili popodne pjevaju u zboru. Kada se zasitim izležavanja, napijem se vode iz plastične boce koju smo sklonili u kuću i izađem u šetnju i istraživanje. S klobukom na glavi, verem se po suhozidima, preskačem prepreke i istražujem teren.

Ja sam rendžer s Divljeg zapada koji traži odbjegle pljačkaše diližanse. Od babe sam izmolila malo konopa koji namotam da mi služi kao laso. Uživim se u ulogu pa se koji put kamenje pod mojim nogama pomakne i odroni, okliznem se na suhozidu, ali se u posljednji čas uspijem održati na nogama.

Život u velolučkoj preriji svladavam svake godine sve bolje, baba je zbog toga ponosna na mene. Hodanje po suhozidima Velolučani smatraju nekom svojom posebnom disciplinom koju ne može svladati bilo tko. Kako znati na koji kamen valja stati, naučila sam od babe, hodajući iza nje i polagano zaobilazeći kamenje koje nije stabilno.

„Uvik gledaj isprid sebe, ne hodi kako imberlana, s nosun podoblake“, govori mi kad vidi da sam se previše zanijela zureći oko sebe, u neko stablo masline ili životinju.

Ne tjera me da s njom radim u polju. Samo nekad me malo zaposli: pošalje me u kutišće da joj donesem neko sjeme, obitilicu ili bocu vode. Ako sam uporna i tražim da joj pomažem, da mi mali mašklin da s njim pomalo kopam i rahlim zemlju. Vrijeme u baštini baba koristi da očisti korov ispod maslina. Golim rukama krči teren obrastao u korov koji vadi s korijenjem. U kecelju probire mišancu od divljih trava koju ćemo tog dana spremiti za večeru. „Mišanca je lik koji čisti krv i cilo tilo“, govori baba. Blago gorkasto zelje s krumpirima jedemo skoro svake večeri, kad god mu je stajun. Baba mi priča da su se na škoju generacije odgojile na mišanci i slanim srdelama. Za razliku od mojih rođaka, ja mišancu tamanim bez pogovora i nikad je ne ostavljam na pijatu.

Oko podneva, čim sunce postane prejako, baba nas počinje spremati za doma. Šokici na sedlo s lijeve i desne strane natovari vreće pune mlade biži, boba i slanutka. Magarica se ljulja pod teretom pa je na povratku ne mogu jahati.

Na puteljcima između suhozida i kroz polja srećemo druge mještane i svojtu, ali s njima progovorimo samo par riječi. Baba ne ulazi rado u malomišćanska ogovaranja pa takve ljude i razgovore spretno izbjegava.

„Franice moja, va nan poć doma, parićat obid“, kaže baba čim shvati da je netko pokušava uvući u trač. „Nikad se nemoj mišat u tuje stvari, dite moje, i svako će te ondar poštovat“, govori mi.

Baba je u svojim šezdesetima, ali ima polet i žveltost mlade cure pa, čim na nekoj parceli uz cestu vidi stablo nešpule, tutne mi u ruke uzde od Šokice i uspenje se na suhozid. Bira zrele narančaste nešpule, a oči joj se sjaje. Luduje za voćem svih vrsta, a najviše za onim koje je ponuđeno besplatno, na stablima uz cestu ili na nekoj zabačenoj parceli.

„Viš kako ovi čigova je parcela nikad ode ne dohodu, sva im je zemja zaresla u drač“, pokuša se opravdati gledajući oko sebe i jedući netom ubrane nešpule. Ja voće ne volim, baba se pati oko toga i uporno me nagovara da probam. „Ludo jedno dite, ma hodi ovamo“, doziva me da priđem bliže i iz svoje ruke mi nutka najbolje nešpule. Uzmem ih, malo kotrljam po dlanu, a onda bacim u neku ogradu, dok ona ne gleda.

Na putu doma baba zapjeva svoju najdražu pjesmu „Maistrale, moj prolitni hlade“, „Zaspalo je siroče“ ili neku od starih partizanskih. Na glasu je kao jedna od najboljih pjevačica u cijeloj Luci. Najdraže joj je zapjevati dok se vraćamo iz baštine ili dok radi u polju. U trenutku ustane iz čučnja, nasloni se na dršku od mašklina i pusti glas visoko da odjekne cijelo polje.

Zamišljam da su tu sada s nama u baštini svi moji prijatelji iz škole i iz ulice, njihovi roditelji, babe i dide i još puno drugih koji ne znamo. Svi zajedno sa mnom slušaju moju babu kako pjeva i plješću joj. Sad se i ja imam čime pohvaliti.

Koji put začujemo još jedan glas sa susjednog polja. To je neki babin znanac koji ju je čuo kako pjeva pa je počeo i on.

„Uvik san volila kantat, još otka san bila jadno mala“, govori mi.

Prije Drugog svjetskog rata, dok je bila cura, baba je pjevala u velolučkom pjevačkom društvu. Na mjesnoj fešti čuo ju je voditelj jednog splitskog zbora i ostao paf. Pohvalio ju je i pitao bi li htjela školovati glas u pravoj školi. Bilo joj je drago, sva se zacrvenjela, ali mu je odmah dala do znanja da o tome mora razgovarati s njenim roditeljima. Baba je imala četiri mlađe sestre i trojicu braće i, kada je taj čovjek došao k njima u kuću i ponovio prijedlog, oni su mu se pristojno zahvalili i odbili.

„Sićan se da mater ni rekla ništa, gledala je u trpezu, a otac se cili smota, popi guc bevande i reka mu da ne može jerbo da imamo puno bašćine i da va da svi fatigamo. Bilo mi je jadno ža. U nike dane još se tega spominjen.“

Tako je babina pjevačka karijera završila i prije nego što je počela.

Uz babu stidljivo, malo-pomalo, počinjem pjevati i ja. Pjevam tiho i pratim njen glas.

„Imaš dobro grlo na me“, hvali me. Onda se pustim, pa probam glasnije, zatvorenih očiju. Ne prestajemo cijelim putem, već zaboravim na to koliko je Šokica spora, da nisam pravi kauboj, kao što ni ona nije pravi konj. Pjevamo sve do prvih kuća.