Moja dota | Nora Verde

Hodamo po vrelom asfaltu u splitskoj trajektnoj luci. Potežemo borše. Bole me ramena, ručke plastičnih kesa urezuju mi se u dlanove. Mater trči kupiti kartu na šalter Jadrolinije, ja je čekam vanka. Sjedim na onoj klupi od glatkog kamena, oko mene bagaji što ih je ostavila da čuvam. Gužva je, mater uvijek misli da će nam netko nešto ukrasti, ali nikad nije. Kao da bi imao što, mislim ja, ali ne smijem to reći naglas jer će vikati na mene da nikad ne pazim na svoje stvari i da sam imberlana.

„Lastovo“ stoji zavezan na najdaljem gatu, dolje blizu svjetionika. Izgleda mi kao velika bijela beštija s isplaženim jezikom po kojem uz buku i lupanje ulaze kamioni, cisterne, auti, motori…

Strah me je larme i vike lučkih i brodskih radnika, vozača kamiona. Pokušavam se snaći u tom metežu pa brzo prehodam uske željezne stepenice i hodnike koji vode do palube i salona.

„Pazi na bagaje, uvik zapamti di smo ih stavili i s vrimena na vrime idi vidit jesu li na mistu“, ponavlja mi mater više puta. Spakirala mi je pune borše spize i ljetne robe. Barbi iz Splita nosim kaštradinu, babi sir, čokoladu i voštane svijeće.

Mater me ljeti na Korčulu uvijek šalje samu, nekoliko dana nakon završetka škole u šestom mjesecu. Ona ostane u Splitu raditi večernje smjene u restoranu. Špica je turističke sezone i može dobiti tek nekoliko slobodnih dana u devetom mjesecu.

Mater zamoli nekog od poznatih Velolučana koji se vraćaju iz Splita da za vrijeme puta malo pogleda na malu. U trajekt uđe sa mnom, da mi pomogne unijeti bagaje koje ne mogu sama nositi. Cijelo vrijeme broji: „Slušaj babu i pomozi joj digod, slušaj barbu i nemoj se natezat s njim, peri svoju robu, nemoj trošit pare na brodu.“ Nakon što nekoliko puta sve to opet ponovi, žuri se da izađe iz trajekta, da slučajno ne bi krenuo, a ona ostala unutra.

*  *  *

Volim sjediti na kaučima od smeđe kože u brodskom salonu. Tu se ljeti može vidjeti svakakvog svijeta: stranaca koji govore čudne jezike i na drvene stolove vade hranu koju nikada prije nisam vidjela. Šank u salonu uvijek zauzmu stariji muški, Korčulani koji se iz Splita u svoja mjesta vraćaju poslije kupovanja u gradu ili pregleda kod doktora. Piju kave, zelenožute travarice u malim staklenim čašama ili naginju iz boca pive. Na sav glas razgovaraju po veloluški, blaski, smokviški, lumbarjanski. Kada sa strane gledaš, izgleda kao da viču ili se svađaju jedan s drugim. Zato stranci za šank dođu polako i kao da se srame, brzo plate i odnesu svoju šalicu s kavom, tetrapak soka ili sendvič.

Šetam po salonu, gledam kroz staklenu vitrinu kraj šanka u sendviče od debelih feta kruha, s pršutom i sirom, umotane u salvete. Hvata me glad iako sam se doma prije puta najela blitve i šnicela. Imam u ruksaku dva sendviča koje mi je mater napravila za put, ali želja za kupovnom spizom iza stakla je jača.

Probam ne misliti na to pa se iz salona penjem na palubu. Gore na metalnim klupama sjedi zanimljiva ekipa, čini mi se da s ovima u salonu nemaju nikakve veze. Najviše je mladih kampera, uglavnom Talijana, Engleza i Nijemaca koji leže na svojim šugamanima, s kasetofonima iz kojih se čuje neka čudna muzika. Puše i piju pića iz šarenih konzervi, takvih kod nas nema za kupiti.

Sjednem na neko slobodno mjesto, blizu njih. Brzo izvučem svoj roman koji mi služi samo da preko njega mogu špijunirati. Pročitam po dvije-tri stranice Zagora ili Martija Misterije i opet škicam oko sebe i guštam kao da gledam najzanimljiviji film. Ja bih da me sad nešto pitaju. Imam osam godina i znam samo dvije-tri riječi engleskog, ali računam da mogu mahati rukama da se sporazumijemo. Previše sam sramežljiva da prva započnem priču pa uvijek na kraju ostanem sjediti šuteći. Nekad me koja od cura s čupavim pletenicama i u ispranim visokim crnim patikama počne gledati, kao da kuži što radim. Nakon toga čujem njihov smijeh. Ja uvijek mislim da se smiju meni i mojim bezveznim žutim bermudama, frizuri na princa Valianta i crvenim plastičnim sandalama iz Jugoplastike. Od srama se maknem dalje od njih, tamo uz ogradu gdje stoje drugi putnici i gledaju u bijele pruge od pjene što ih trajekt ostavlja iza sebe.

S ruksakom na ramenu sjednem na veliki željezni sanduk obojen u zeleno u kojemu stoje pojasevi za spašavanje. Gledam u more i obrise otoka u daljini. Sunce bliješti, valovi se ježe kao da su krijeste od kokota, onog jednog u babinom kokošinjcu koji me više puta ugrizao. Sklopim oči i mislim o tome kakvi će biti mjeseci preda mnom, što ću novoga doživjeti. Toplo mi je i lijepo, izgubim se i na trenutak zaspim.

Probudi me spuštanje željezne rampe na rivu u Hvaru i dovikivanje putnika koji izlaze i ulaze. Gledam kako se iskrcavaju auti i cisterne i kako se tresu skale za izlazak putnika na boku. Nekad u Hvaru izađe više od pola broda pa mi se čini da prema Korčuli i Lastovu plovimo lakši i brži. Do Vele Luke su još dva sata plovidbe, a stolice na palubi su ispražnjene. Legnem negdje gdje ima najviše mjesta, pod glavu stavim ruksak, ispružim se i konačno se za stvarno bacim na čitanje dogodovština Martija Misterije i njegovog pomagača Jave. Sama sam i nitko me ništa ne pita. Voljela bih da brod vozi cijeli dan i noć, da u Luku dođemo tek sutra.

Kad roman pročitam do kraja, učinim još koji đir po trajektu. Karte za trešetu i briškulu se spremaju, šank se pomalo prazni. U daljini se još sasvim sitan vidi otočić Proizd – to znači da za manje od pola sata stižemo.

Odjedanput svi počinju tražiti svoje stvari, familije se skupljaju oko bagaja, čujem kako govore o tome što će spremati za večeru kad dođu doma. Stranci izlaze na palubu i slikavaju. Ulazak u lušku valu je dug, nikako doć. S lijeve i desne strane promiču osamljene plaže i gusta borova šuma. I ja stojim tamo na ogradi s razgaljenim Nijemcima i Talijanima. Učini mi se kao da sve to vidim prvi put.

Otočani se svađaju tko će među prvima izaći iz broda na rivu. Stariji muški žele uvijek biti prvi, na kraju i budu, ja radije čekam da svi krenu prije mene. Sjedim sama na kauču u praznom salonu i gledam tu kolonu što se nabire i rasteže kao da je harmonika. Kad pomalo svi izađu, stanem zadnja u red. Uzmem borše i kese koje mogu nositi i izlazim kroz garažu. Stajem na prste da vidim babinu glavu pred trajektom. Eno je! Čeka me par koraka od rampe, ide mi u susret. Bacim joj se u zagrljaj i odmah osjetim kako joj traversa vonja na mišancu i baštinu, čuje se i starinski sapun za pranje robe koji većini djece smrdi, ali meni je nekako baš fin. Baba me odmah pita kakvo je bilo more i je li puno ljuljalo, zna da mi nekad bude muka od vožnje trajektom. Onda odem u garažu po ostale bagaje koje nisam mogla donijeti isprve. Raspodijelimo ih i krenemo.

Baba hoda kao kaubojka, baca desnu nogu prema vani, kao da joj je lijeva kraća. Hodamo brzo preko rive, da sretnemo što manje poznatih, tako ćemo prije doći doma.

„Homo ća brzo, homo ća“, požuruje me. Naša kuća je u kvartu koji se zove Mrki rat i nalazi se na vrhu strme uzbrdice, s koje se najbolje vidi cijela vala. Putem brbljamo o svemu živome, kao dvije stare prijateljice koje se nisu vidjele godinama. U uskim štradama svakih par metara ukaže se netko tko nas pozdravi i onda kaže: „Došla nan je mala Splijka.“ Kad navečer dođe brod, to je u mjestu uvijek događaj koji se posebno prati, gleda se koliko je došlo svijeta, računa se koliko je naših, koliko stranaca. Lučani su na rivi prije nego što zasvira sirena od trajekta. Već kad brod zaokrene kraj Proizda izlaze vani kao slučajno učiniti đir, a neki se s Mrkog rata spuštaju sve dolje na rivu. Oni koji su previše lijeni situaciju prate s prozora ili teraca.

„Johi meni, što je ovi svit kuriozan“, čudi se baba. Ona ide pred trajekt samo ako čeka koga svoga ili ako treba preuzeti neki paket. „Iman svoga posla za fatigat, što ću hodit doli i činit monade prid vaporom“, govori i vrti glavom.

Stižemo pred kuću, otvaramo staru zelenu kortu i ja znam da moje lito tek sad počinje.