Moja dota | Nora Verde

„Oštija, evo je opet“, cikne barba čim baba spomene El Shatt. Smije joj se, ali ona se pravi da ga ne čuje, okrene se prema meni i priča. Svi stariji Padretovići napamet znaju priču o babinom putovanju u zbjeg u Egipat za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Mene zanima sve, svaki detalj. Babina sjećanja su toliko živa i stvarna da mi se čini kao da je to sve bilo prije nekoliko godina, a ne prije četrdeset. Ja mislim da o babinom El Shattu treba snimit film, s njom u glavnoj ulozi. Njena priča je meni napetija od Indiana Jonesa. Volim ja i njega, ali on mi nije svojta i ne virujem da je to sve što u romanima piše istina. A baba meni ne bi lagala, to znam sto posto.

Babu na El Shatt može sjetit bilo što: nekad je to sparina koja nalegne na našu kuću u sedmom mjesecu, drugi put u mistu čuje nekog stranca koji govori engleski, na televiziji vidi deve i pustinju pa se odmah sjeti ukusnih datulja koje je tamo prvi put probala…

Sa sinovima, tada dječacima od šest i četiri godine, baba je u izbjeglištvo otišla nekoliko mjeseci nakon kapitulacije Italije. Dida je već mjesecima bio u partizanima, i ona je s djecom sama ostala u kući. Nakon što su joj talijanski karabinjeri pred zidom velolučkog groblja strijeljali najstarijeg brata Franu, babu i sve Velolučane bilo je još više strah Nijemaca.

„Bidan, ni bi nikome ništa kriv“, govori i meni se čini da će zaplakat. Zbog toga baba dandanas ne voli Talijane iako joj ja govorim da sam učila u školi da su i oni bili partizani.

„Nisu mi dragi i ho ća“, samo kaže i zavrti glavom, a ja ih onda više i ne pokušavam branit.

*  *  *

„Vazmi lapis!“ reče baba i ja odma trčim u kamaru i vraćam se s tekom i kemijskom u ruci. Sjednem na bančić i otvorim na novi, čisti list.

„Spominjem se da je bi dvadesetičetiri četvrtega, četrdeset i četvrte. Rekli su nan da ćemo poćat u četire ure ujutro.“

Pišem ovaj broj. Izgleda čudno, sve je puno četvorki, ali nemam vremena mislit o tome, ni pitat, jer ona već priča dalje.

Na brzinu je spakirala najnužnije stvari. Dvije deke, bocu vode, svakome po jedan par cipela i ono malo robe koju su imali. Najteže joj je bilo ostavit kuću, vrtal, kokoši i jednu staru ogotu koju su imali prije Šokice. Ukrcali su se na brodove koji su ih vozili na jug Italije.

„A, baba, zašto ste morali poćat?“

„Hodila san jerbo su svi hodili, a bila je i velika glad u Luci tadar, u prvo vrime jili smo jedino mišancu, orzo i šenicu i digod koje jaje po cile dane, a posli više ni tega ni bilo. Slabo se išlo i u ribe, niga bilo ništa!“

U teku napišem: „Prva noć – zbjeg“.

„Ulizli smo u ti veliki, šporki brod. Sedili smo jedan po drugemu, kako da je cilo jedno misto stalo unutra. Jadno je grubo vonjalo, judi su činili potribu u bokun karte, pa bi to stavjali na jedan stog, pa bi posli partizani vrgli priko palube.“

Pišem što je rekla, na brzinu i neurednim rukopisom, poslije ću to prepisati, sad nemam vremena jer moram slušat i pisat što je bilo dalje.

„Nisu nan ispočetka hotili reć di gremo. Samo su govorili da nan va brzo poćat jerbo će nas Njemci sve izubijat.“

Zastane, kao da se nečega prisjeća, a onda brzo nastavi.

„Kad smo došli u Bari, ostrigli su nas. Do golega, ćerce moja. Muške i ženske, staro i mlado. S nikim britvama su mi hodili po glavi. Kako divojka san imala lipe crne lase, a posli su mi, bogu fala, opeta naresli.“

Tu baba opet stane, pa nešto misli. Ja čekam.

„Stavili su nas u feratu, johi meni što je to bilo. To što je tamo tulumbalo i činilo huku, ritko ko od nas se u životu prin tega vozi na željeznicu. Jan mislin da mi je to bi najveći strah u životu, njih dvojica malih se više nisu ni krivili, samo su se stisli uza me i tresli.“

Kad to kaže, naježe mi se od straha sve dlake na rukama.

„I jopet nismo znali di gremo, samo su nan niki naši govorili da gremo na sigurno. Moga si virovat ili umrit od straja. Ondak smo došli u Tuturano. Tamo su bile nike drvene barake i tu smo, spominjen se, stali jednu sedmicu dana. Šporki smo bili i gladni. Bilo je umrilo dice i starijega svita od svakakvih bolesti, ko go je bi malo perikuloz.“

Nije prošlo dugo, morali su se opet ukrcat na feratu.

„Tamo su bili veliki magacini, na klehu je bila stavjena slama, da bi mogli leć. Dali su nan jist niki crvjivi sir, jan nisan pušćala Kuzmu i Viceta da to jidu, da se ne otruju. Spominjen se da su nan još dali kupus s kumpirima i jabukama, to smo izili.“

Baba zatakne kosu iza uha, još jednom je zagladi, a ja imam vremena okrenut novu stranicu.

„Kad je pa mrak, došli su nan reć da će se vanka isprid hale prikaživat ti film. Niki su izašli da vide što će to bit, jan san ostala s dicon ležat unutra. Onda san čula kako niki auti škripju i kako čejad vanka viče. Ćapala san ovo dvoje i izašla. Na zidu se vidilo auto koje gre odma na nas i čovika koji okriće volan. Naša čejad je vrišćala i vrživala se u stranu, niki su utekli nazad u halu. Jan san s njima dvojicom legla na kleh, skoro san umrila od straha.“

U zbjegu se počelo govorit o tome kako im se sprema polazak na novi put. „Više nisan nikome virovala, bili su počeli govorit da ćemo partit za Afriku s nikin velikin brodon.“

Jedan dan je došao čovjek iz komiteta zbjega i rekao im da se spreme jer ih te noći čeka brod.

„Ulizli smo u ti veliki brod, u mraku smo uhodili jedni za drugima, jedva smo vidili prid sebe. Ni se smilo palit puno svitala jerbo su se Ingleži strašili da nas ne bi Njemci vidili i vrgli bumbe na nas.“

U brodu je, govori baba, bilo „priko iljadu svita“. Ljudi su ležali jedni preko drugih.

„Po brodu su s lampadinama išli vojnici i govorili nan da mučimo, tirali su nas da spimo. A ko je moga zaspat od straja!“

Tek kad je svanulo, vidjeli su koliko je ogroman brod u kojemu se voze. Bio je to britanski teretni brod, na brzinu preuređen za prijevoz vojske i izbjeglica. Oko njih vozilo je još brodova, a stalno su ih nadlijetali saveznički avioni, koji su zbjeg štitili od napada njemačkih bombardera.

Na putu prema El Shattu odmah su shvatili da s Englezima nema šale i da moraju slušat sve što im zapovjede.

„Ingleži nan nisu dali da puno hodimo po brodu, vajalo ti je ležat tamo unutra u toj hali od broda i stat s miron. Jadno su bili strogi i namušeni, kako da smo in bili mrski.“

Nakon četiri dana i noći putovanja, brod je pristao u Port Said, veliki lučki grad na sjevernom ulazu u Sueski kanal. Izašli su na obalu i gledali u palače i tornjeve džamija.

Baba se prvi put malo nasmije. „Lip je bi ti Port Said. Puno nas se nadalo da ćemo tamo ostat.“

Ubrzo su ih im rekli da moraju dalje.

„Kad san čula da nas opet vodu na feratu, hotilo mi se vrć u ono črno more u portu“, kaže baba, a ja u teku na brzinu velikim slovima napišem: „Opet ferata.“

Vožnja stočnim vagonima trajala je satima, vlak je bio jako spor. Saveznički vojnici putem su im govorili kako idu u pravi kamp, koji se uređuje samo za njih. Iz vlaka su ih prebacili u kamione.

„Kroz onu ceradu od kamijona vidi si samu pržinu, digod ti oko seže. Mislili smo da ćemo samo prohodit kroza to i da nas vozu na niko drugo misto. Ali kad smo izašli vanka, ope smo vidili bile šatore i pržinu. Bili smo jidni ka pasi, na Ingleže, ali i na ove naše što su lagali da gremo na sigurno. Judi su vikali jedni na druge, niki su se bili i potukli, svašta je bilo.“

Baba opet stane, čini mi se da hoće još nešto reć, ali muči. Meni je bezveze pitat.

„Išli smo leć u te šatore, a ujutro… moja ćerce… poče je puvat ghibli. Ona se pržina digla i nosi je ti vitar svukuda, uhodi bi u oči, lase, uši, robu, šatore. Ne vidiš hodit isprid sebe, sama pržina, kako da je doša usu svita, to san mislila. Utekli smo u nike zidane kuće dok to tamo ni kalalo.“

Vjetar se nakon cijelog dana panike polagano smirio. Svi su počeli čistit stvari od pijeska.

„Jila san te rizi što su nan dali i pod zubiman mi je bila pržina.“

U početku im se najteže bilo naviknut na veliku vrućinu po danu i niske temperature zbog kojih su se smrzavali po noći.

„Pokrivali smo se s jednon jedinon dekom što san donila iz Luke, a posli su nan Ingleži dopremili lipe, debele deke.“

Mnogo je ljudi i djece obolijevalo od upale pluća, gripe i drugih bolesti.

„Jedna je luda Inglezica dite u fibri zalila ladnon vodom pa je bidno umrilo“, govori baba i vrti glavom.

Baba i barbe su u početku dobro podnosili pustinjsku klimu, ali negdje u lipnju 1944. razbolio se mlađi barba. Dobio je jaku crijevnu infekciju pa su ih preselili u susjedni logor Tolumbat. Život im je tu bio lakši. Tolumbat je na sjevernom dijelu imao izlazak na more, klima je više sličila našoj.

„Vice ni moga jist, bi mi je bidan jadno oslabi. Sve što bi mu dali bi vrga nazad iz sebe. Svaki dan san dohodila tamo i molila tega našega likara da mi reče što mu je. Bilo me je strah da je nika gruba bolest, da će mi tamo umrit, bidno moje dite. Jan san boga molila po cile dane. I jednu noć se diga iz tega bolničkega šatora gladan i u susidovon šatoru, dok su judi spali, vaze jedan veliki bokun sira i cilega ga izi. Ovi su se digli iz posteje i počeli vikat na njega, da čigov je on… Kad su vidili da je to Vice, počeli su se smijat!“

Baba voli pričati o Arapima, zove ih Črni.

„Dohodili su Črni u bilin veštama, ništo bi nan govorili, pružali ruke i pokaživali na justa. To su hotili reć da su gladni i da in štogod damo. Bi je jedan lipi mladi, suh kako prut. Kad bi dohodi, mi bi mu na brzinu, da ne vidu Ingleži, dali pogače, sira ili štogod drugo. Jedan dan on je nama doni puna njidra smokava.“

Englezi su Arape za prosjačenje kažnjavali, a babi i drugim izbjeglicama to je teško padalo.

„Ingleži bi seli na motore i za njima, kad bi ih ćapali, tukli su ih bičima po goloj škini, do krvi. Grubo je bilo za vidit. A bidni svit je bi gladan, ni bilo potriba tako.“

Dok baba priča o Englezima i Arapima, pokušavam razumjeti koji su dobri, a koji loši. Jedanput mi se čini da su Arapi dobri, drugi put ispadne da su Englezi. Nikako na zelenu granu.

Prvo govori da je neki Črni ukra veštu jednoj ženi iz šatora, onda da je drugi spasio život nekoj ženi iz zbjega. Englezi u jednoj priči bičuju Črne koje su zatekli u prošnji s druge strane ograde, a onda neki od njih na rukama nosi bolesno dite u bolnički šator. Pitam babu jesu li Englezi bili dobri ili zli, ali ona oteže s odgovorom. Uporna sam, gnjavim je dalje pa mi na kraju prizna kako ni njoj to nije bilo jasno.

„Ingleži su nama puno dobrega učinili, ali nikako nisu volili Črne i to nan ni bilo lako razumit. Mi bi tamo bili umrili da ni bilo Ingleža, a opet i Črni su nam puno puti pomogli.“

Črni su za male nadnice obavljali većinu prljavih poslova u logoru. Njihov zadatak bio je i odnošenje smeća koje se skupljalo u ogromnim kantama. Baba kaže da bi često radili sporo, samo da bi mogli gledat naše žene.

„Okrenu bi se prima tebi i govori bi: Jahala bibi a zi ze, jahala bibi a zi ze, i onda bi se nasmija i vidi bi mu velike bile zube. Ispočetka nismo razumili što to hoće reć.“

Tu čudnu rečenicu Črni su stalno ponavljali ženama, napamet su je naučili svi u logoru. Naši su se raspitivali što to znači i konačno od jednog Engleza koji je znao arapski čuli da je to: „Ja te volim, djevojko!“

U početku je zbjeg oskudijevao hranom, ali ubrzo su u El Shatt počeli dolazit paketi. Nije to bila hrana na koju su Dalmatinci bili navikli, ali s vremenom su naučili kako od toga što imaju skuhat ručak i učinit čak i slatko.

„Vele ti smo banana izili u El Shattu, gospe moja. A nisu mi bile mrske, pravo da ti rečen. Jedino, po onemu zvizdanu bili smo se uželili pravega voća, grozja, dinje, smokav, nešpula.“

Babi je u El Shattu nedostajala domaća spiza, povrće, blitva i jadranska riba. U paketima je dolazilo uglavnom konzervirano meso, sir, Trumanova jaja, riža, marmelada. Žene su mijesile i pekle kruh, a nekada bi napravile fritule i dalmatinske pogače s maslinovim uljem.

„Ni to bilo onako kako bi mi užali parićat doma, ali judi bi zafrajali i zakantali. Život je hodi daje.“

Babu su morile brige za familiju koja je ostala u starom kraju. Nije znala što je s didom u mornarici, s braćom u partizanima, kućom i bašćinom koje su ostavila. U zbjeg su preko saveznika dolazile vijesti o partizanskim ofenzivama, uspjesima, ali i velikom broju poginulih.

„Digod se kriviš, digod mučiš po cile dane, a digod upreš fatigat da ne misliš.“

„Ni se smilo hodit vanka logora. Ko bi te ćapali naša straža oli Ingleži, odma bi te prijavili glavnome od rajona. A nama je digod bilo potriba poć malo daje od tih šatorih. Jadno mi je falilo vidit baren bokun mora. Kad smo došli doli, našli smo nike grube griže. Bile smo hotile i okupat, ali ni se to moglo pa smo se brzo vratile nazad“.

U logoru su već saznali da ih nema pa su nakon povratka odvedene engelskom oficiru koji im je očitao bukvicu.

U Tolumbatu je baba upoznala neke druge Črne. Među vojnicima u logoru je bilo crnaca koji su se nalazili u službi britanske vojske. Babu i ostale izbjeglice zbunjivali su Črni u vojničkim odorama, navikli su ih vidit s druge strane žice. S nekima od njih posebno su se sprijateljile dalmatinske žene.

„Jedna iz Blata se udala, posli ni hotila s nama poćat kad smo hodili nazad. Naši judi su to čudno gledali, svašta se govorilo. Ni moje da druge sudin, ne znan.“

Većina izbjeglica u El Shattu išla je redovno na misu.

„Učinili smo crikve u šatorima. Dica su se pričešćivala, krizmavala, judi su se ženili toj našoj crikvi, nikome ni ništa smetalo. Ni bilo kako posli, kad smo se vratili u Luku.“

Nakon što je u El Shatt stigla vijest o kapitulaciji Njemačke, zbjeg je slavio zajedno sa savezničkim vojnicima. Ali zbog epidemija crnih boginja i ostalih bolesti i zahtjevne organizacije puta, povratak je tekao sporo. Grupe za povratak puštane su jedna za drugom, u razmaku od nekoliko tjedana.

„Kad smo s brodima došli u splisku luku, svit nas je tamo dočeka kako da smo niki kraji. Svirale su sirene, mahali su zastavama, kantali. Niki naši na brodu su u jedan čas počeli kantat ‘Marjane, Marjane’, odma su i drugi poveli i unda ti je cili brod, i mlado i staro, kanta tu pismu pa se to proširilo i na rivu. Svima su nan suze hodile, evo i sad mi dojde lipo kad se spomenem.“

Baba je ponosna na boravak u zbjegu i sretna što joj ja o svemu postavljam toliko pitanja.

„Da smo ostali, bili bi nas Njemci striljali oli štogod gore. Vajalo je poćat, ni nan bilo druge. Neka smo bili i vidili svaki čuda. Volila bi poć jedan put opet, da stavin malo cvića na grebe naših što su umrili doli.“

*  *  *

U mojim očima baba je velika svjetska putnica, žena koja je živila u Africi, vidjela Črne i deve, ona koja zna toliko čudnih stranih imena gradova u koje ja nikada neću otić i koja se na nakon svega toga vratila živa doma s barbama Kuzmom i Vicom.

Iako je skoro sva ženska čeljad iz babine familije bila u El Shattu, samo ona zna tako pričat o danima provedenima u zbjegu. Na jednoj obiteljskoj fešti, nakon što su se sjetili nekog događaja iz Egipta, babina sestra mi kaže: „Viš, samo tvoja baba zna to ovako lipo ispripovidit, jan se spominjen samo grubih stvari.“

*  *  *

Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora u mojem sjećanju. Dok sam upijala babine riječi i sve njene priče pisala u svoju teku, činilo mi se da ih nikada neću zaboraviti. Naivno uvjerenje da ću te priče pamtiti cijeli život rasplinulo se, ostale su mi smrvljene krhotine davno izronjenih školjki, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas.

Ubrzo izroni i slika, iznenadi me koliko je jasna.

„Marjane, Marjane“ pjevamo baba i ja dok hodamo iz bašćine, iza uha obje smo zataknule grančicu ružmarina ili bosiljka koje je ona ubrala uz put. Sunce mi tuče u klobuk, ali nije mi više vruće i nisam žedna kao svaki put kad se vraćamo.