Moja dota | Nora Verde

S babom idem u crkvu svake nedjelje ujutro. Nikada me ne tjera, sama se dignem, umijem se i počešljam. Za misu obučem svoju najbolju robu: crne sandale od kože, duge gaće i bilu košulju ili majicu.

Od naše kuće do crkve su dva puta, jedan kroz centar mista i rivu, a drugi priko ceste za Blato. Baba najčešće bira ovaj drugi, zna da ćemo, spuštajući se u Luku, srest previše ljudi koji će je zadržat u razgovoru, a na misu treba doć na vrime.

Kad uđemo u crkvu, baba smoči prste u kamenoj posudi i prekrsti se, ja isto učinim za njom. Sidnemo na drvenu klupicu, negdi po sredini. Na misi je najviše starijih žena, tek nekoliko muških, a najmanje je dice.

Pokušavam slušat propovijed i evanđelja, ali nikada se ne uspijem do kraja koncentrirat na ono što pop govori. Naučila sam kad se moram dignut, kad sist, kad reć „Gospodine, usliši nas“, „Kriste, smiluj se“, „Slava Bogu na visini“, a kada na njegovo „Gospodin s vama“ triba reć „I s duhom tvojim“. Pop sve govori istim glasom, kao da je umoran. Nekako se i ja umorim dok ga slušam.

Visoki plafon, oslikani polukružni prozorčići, drveni kip sv. Josipa koji u naručju drži dite: sve je to meni zanimljivije nego evanđelja koja čita pop. U crkvi miriše drugačije nego doma ili u mistu. Najviše se čuju ljudi koji sjede blizu mene i babe: vonj Ralona miša se s lavandom po kojoj vonja neka starija Lučanka. Nečije ruke smrde po ribi koju je čistio prije dolaska na misu ili sapunu za pranje robe kojim ih je kasnije na dvoru na brzinu oprao.

Najviše volim kada jedni drugima pružamo ruke i govorimo: „Mir tebi.“ Meni je već dosadno i malo me bole noge od stanja na jednom mistu. Znam da moram još samo malo izdržat: sad će molitva „Jaganjče Božji, ti koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se“. Zamišljam kako malo janje trči kroz šumu i kako ja idem za njim. Onda izađemo iz šume, a ispred nas je zelena trava. Nigdi nema nikoga i janje prestane trčat pa i ja stanem: zovem ga da mi dođe. Janje se okrene i gleda me, ali ne miče se. Misli mi prekine baba: u ruke mi brzo gurne nekoliko kovanica da ih ubacim u košaricu za lemozinu. Ministrant je mali Dinko s kojim svaku večer igram na balun na Ratu. Kad igramo, uvik je raščupan, istučenih kolina i svašta grubo govori. U crkvi mi ga je čudno vidjeti u dugoj biloj vešti. Prođe kraj mene, počešljan i uredan, spuštene glave, pravi se da me ne zna.

Kad izađemo iz crkve, idemo na peškariju kupit neke malo bolje ribe. Baba je sritna ako tog dana nađemo salpi. Ona puno voli te salpe, ja baš ne jer imaju puno kostiju koje stalno treba vadit i stavljat na kraj pijata.

Čim u šetnji s babom izdaleka vidim neki crno-bijeli habit, nadam se da je to časna Mihaela. Ona iz džepa svaki put izvadi nekoliko bajadera ili bronhi bombona, pogladi me po glavi i da mi ih. Ostale mi časne rijetko nešto daju, od njih tek ponekad dobijem samo dva-tri tvrda bombona, natučena po rubovima i bez omota.

Uvik je pozdravim s „Hvaljen Isus“, a onda me ona pita koliko sam se već puta okupala u moru otkad sam došla i pomažem li babi u kući. Baba me pred časnom Mihaelom uvijek hvali za sve kućanske poslove, govori da sam žvelta i da mi ništa ni teško.

Baba s njom razgovara drugačije nego s ostalim časnama i ženama iz mjesta. Govore ispod glasa, a baba joj često ispriča i nešto što ne govori pred drugima.

„Duvna Mihaela je jadno duševna. Kagod joj štogod pripovidan, uvik me razumi“, govori.

Kada sve obavimo, baba mi u slastičarnici kupi suhi kolač od oraha. Prodavač ga umota u tanku bilu kartu, a ona ga stavi na vrh svoje bulse, da se ne izmrvi do kuće.

Kolač kasnije izim na teraci. Tamo je hlad, sjednem ispod cementne nadstrešnice i svaki zalogaj pomalo topim ispod jezika.

„Ne va gucat kako imberlan, lipi bokuni se jidu pomalo“, govori baba. Ispočetka se trudim da je poslušam, ali orasi mi hrskaju pod zubima i usta se pune vodom. Opet ne mogu učinit kako je rekla, pojedem ga brzo i onda još malo stojim gore, da ne bi baba mislila da sam opet brzo izila kolač.

Kad navečer legnemo u krevet i baba ugasi svitlo, pričamo o svemu što nam se tog dana dogodilo i o tome što ćemo raditi sutra. Onda izmolimo po jedan Očenaš, Zdravomariju, Vjerovanje, a za kraj molitvu za duše u čistilištu.

„Pokoj vječni daruj im, Gospodine, svjetlost vječna svijetlila im“, polagano izgovaram za njom. Ovu molitvu volim najviše jer nije duga, nju sam prvu zapamtila.

Pitam babu koje su to duše iz čistilišta.

„To su duše judi što su u životu štogod zgrišili i sad stoju u purgatoriju, čekaju da ih Bog pripusti u raj. Svaki smrtni čovik najprin gre tamo.“

Nekad, nakon što baba zaspe, razmišljam o svojim grijesima i pitam se koliko ću ostat u čistilištu i kako će mi tamo bit. Hoću li imat ikoga da razgovaram s njim, kao što sad imam babu, ili ću biti s nekim nepoznatim ljudima. Mislim o tome kako će me bog kaštigat za ono što sam grišila: kad me barba istuče ili mi nešto grubo kaže, onda beštimam i u sebi govorim „Jebenti boga.“ To nitko ne čuje, ali to sigurno bog zna. I sto posto zna da nekad lažem: materi, babi, drugarici u razredu kažem da sam učila, a nisam. Materi ukradem dinare iz kasice prasice, da imam za kazete i romane. Uzmem njezinu pincetu i pomalo izvučem kovanice, ona to nikad ne skuži. Znam jer mi ništa nije rekla, a da je, vikala bi na mene ili bi me stavila u kaznu. Tko zna što će bit kad dođem u taj purgatorij. Moram do tad nešto smislit.