Moja dota | Nora Verde
Ljeta u Veloj Luci postaju smrtno dosadna. Dok večeramo, gledam iznad babine glave u kalendar obješen na vratima špajize, brojim koliko još dana moram izdržati prije povratka.
Split je moj mladi zavodnik. Svaku večer ulice u Palači bruje od zanimljivih razgovora i nekih super ljudi koje sam tek počela upoznavati. Brige oko frizure, reba i patika, planovi kako doći do crne kožne jakete, kako od mame užicati novce za bar jedno piće u gradu. Žuri mi se da što prije počnem pripadati tom svijetu i spremna sam se zbog toga odreći šetnji među lozom i maslinama i večernjih sjedenja pred kućom sa starcima čije sam priče čula već sto puta.
U splitskom điru tražim potvrdu nove sebe, skulirane i tajnovite. Želim biti poput cura iz mog društva. Sjetim se svog blaga koje sam godinama ronila ispred hotela i koje nisam uspjela prodati zlataru. U ormaru nalazim drvenu škrinjicu. Ključ je izgubljen pa je otvaram kuhinjskim nožem i batom za meso. Blago je još uvijek tamo, požutjelo. Čistim ga krpicom i limunovim sokom, da opet zabljesne.
U subotu idem na matineju u disko. U džep od jakete stavim komad nakita, a na prste dva srebrna prstena, najljepša. Staro srebro opet je u điru i ja se pravim važna, pričam prijateljicama kako je to moje podmorsko blago, smijemo se. Kasnije smo na plesnom podiju, a kada se umorimo od plesa, sjednemo na visoke stolice, uza zid. Vadim iz džepova moje blago i poklanjam komad po komad: nekome privjesak s lančića, drugome narukvicu: prstenje ide od ruke do ruke, oči se sjaje u polumraku, smijemo se, zubi nam bliješte pod neonskim svjetlom. Gledaju me u čudu. „Zadrži, ne moraš mi vraćat“, kažem.
Ta mi je večer donijela status zanimljive čudakinje, do tada sam bila samo stidljiva cura s Firula. Ono davno ronjenje mi se konačno isplatilo.
* * *
Tog ljeta, nekoliko dana prije mog dolaska u Luku umire Šokica, od starosti i dugogodišnjeg tegljenja bagaja iz bašćine. Baba ju je odžalila kao člana familije. „Bidna moja beštija, vele ti mi je pomogla“, govori i priča mi kako su je ukopali u bašćini. Barba je iskopao veliku jamu i onda su je stavili unutra: nasuli kamenja i zemlje, a na vrh jednu malu ploču, da ne bi koja beštija to našla i razvukla. Zaplačem zbog Šokice, sjetim se našeg jahanja i kako sam je tukla šibom da ide brže. Bude mi teško i onda sam opet babina, opet joj trčim u zagrljaj i stavim glavu na njenu veštu. Sjedimo tako na otomanu, a baba nabraja naše dogodovštine sa Šokicom.
„Je li se spominješ kad si je gore u Hoćaglavici tukla jer si hotila da bržje jaše pa te je bila vrgla u kupinu i izila ti ćikolatu? Vele ti si bila jidna, ali neka se i ona najila slatkega, bidna.“ Smijemo se i grlimo. Onda više nemamo što za reć pa me baba mazi po glavi i vlasima. Televizija gori, ali mi je ne gledamo. Čekamo da skroz padne noć pa ćemo ić leć.
Bez Šokice baba sada rijetko ide u bašćinu. Ni u Kale i Bobovišća, naše najdalja polja na kojima imamo puno loze plavca. Prorijedila je čak i pohode u Hoćaglavicu, malopomalo zapušta parcele od sočiva. Orzo i fažol počinje kupovati u samoposluzi, a biž joj barba donosi iz Smokvice.
„Brzo ću i jan poćat, za mojin čovikom i mojon dragon ogoton“, kaže.
Ljuti me kad tako govori. Hoće opet privući moju pažnju, smekšat me. Što me više traži, ja više bježim. Sve manje pričamo, povlačim se u svoj svijet, po cijele dane samo tražim mjesta na kojima mogu mirno čitati svoje knjige i slušati muziku. Po dvoru hodam s vokmenom i slušalicama na ušima. Zvuk pojačavam do maksimuma, nikada mi nije dovoljno glasno.
„Johi meni, osti se tega, ćapaćeš štogod po ušima.“
Uopće ne kuži da je ne čujem, i dalje govori, vidim kako miče ustima. Meni je to strašno smiješno, sjedim na bančiću u dvoru i ramena mi se tresu od hihota.
Onda s knjigom šmugnem van, da se ne bi sjetila da me nešto pita ili da izmisli neki posao. Skužila sam ja da ti poslovi nisu za pravo, nego više neki babin đir. Može ih ona napraviti i sama, ali neće, nego mene zaposli da joj ne bude dosadno.
„Mala, oli već greš ća? Pa nisi nego došla?!“ pita me teta Jakica kada joj kažem da za nekoliko dana idem u Split.
* * *
Mladost je došla po moju dušu bahato, nije kucala ni pitala je li slobodno. Samo sam jedan dan postala nova, drugačija. Izdužila sam se, smirila. Prestala sam gristi ješku kad mi je barba baci, samo da nakon toga može vikati na mene. Nije me više briga što priča, i on mi je postao smiješan. Prkos nije nestao, samo sam ga spremila na sigurno mjesto.
