Moja dota | Nora Verde

Umrla je u kolovozu, u ljeto 1999.

Na južnim otocima ljeti se umire lako. Val odlazaka na onaj svijet zapljuskuje mala otočna groblja sve do kasne jeseni. Paklena vrućina iz tijela istisne dušu, kao da prstom potisneš kuglicu mlade biži, a mahuna kože pukne pod jagodicom.

Staru ozljedu kuka obnovio je novi pad preko stolice u hodniku. Baba se za spavanje uvijek pripremala u polumraku, štedjela je struju i stalno za nama gasila svjetla.

Još od proljeća bila je prikovana za krevet.

Razgovaramo telefonom, sve dok još može nekoliko puta dnevno ustati i prošetati, oslanjajući se rame maloga Pereta, barbinog sina.

Počinje se gubiti.

„Alo, a ko je to?“

„Ja san, baba, Nelica.“

„Aaa“, otegne i ja s druge strane osjećam kako se slušalica na plavoj telefonskoj govornici kliže kroz moju znojavu šaku.

Pričamo o mojem fakultetu, hrani u menzi, gradu u kojem studiram. Više ne pita kad ću joj doći, ali ja svejedno obećam da ću tog ljeta, čim mi završe ispiti, doći u Luku.

Razgovor pliva između bonace nježnosti i južine zaborava. Baba odmiče sve dalje, kao „Lastovo“ kad na izlasku iz luke prođe Proizd, a iza njega ostaje bijela pruga pjene koja se brzo topi i more ostaje onakvim kakvo je oduvijek bilo, tamnomodro i duboko, ravnodušno prema svima nama.

„Volila bi umrit doma, u svojoj posteji.“

Želja joj se ispunila.

Mučila se danima, u visokoj temperaturi i groznici što ih je izazvala sepsa. Popis babinih dijagnoza mater stalno proširuje, kad god se tih dana čujemo telefonom. Čeka se da što prije ode, da ne pati.

„Kad umrin, lipo mi na grebu zakantajte. Nelica će povest ‘Maistrale, moj prolitnji hlade…’“

Nisam povela pjesmu na babinom sprovodu. Svirala je ista, dosadna limena glazba koja svira svima, od ponavljanja izraubani „Posmrtni marš“. Vrelina je obavila groblje, oznojeni i u crnoj odjeći stajali smo oko grobnice dok nam je poslijepodnevno sunce pržilo zatiljke. Trudila sam se ne gledati ni u koga, već u borovu šumu negdje iznad groblja. Svećenik je pleo svoje, čuo se poneki šmrcaj babinih prijateljica i svojte. Zamišljena, skoro sam propustila trenutak kada su lijes spuštali u raku. Oko mene stajali su moji rođaci, znala sam da zure u mene dok ne gledam, čekajući valjda da ja kao najstarija unuka zaplačem prva. Limeni su zasvirali sporo, otegnuto, preko volje. Žalost mi se nakupljala u grlu, spustila sam glavu i pustila van suze. Na zvizdanu se osuše u tren, ostane mi samo ljepljiv obraz.

Prilaze mi mještani, izraze sućut. „Žalujen se, Nela draga“, govore stare gospođe kojima se ne mogu sjetiti imena.

„Slava je lipe godine ćapala, bog joj duši pokoj“, čujem.

„Ista si ostala, mala“, kaže mi jedna žena, dok se povorka rasipa prema izlazu iz groblja. Ne prepoznajem je, kimnem i nastavim hodati. Košulja mi je natopljena znojem, težinu vlažne tkanine osjećam na nadlakticama. Ipak razmišljam o onome što je rekla. Po čemu sam to ista, pitala bih je, samo da imam malo više snage, da nije tolika vrućina. Moja frizura, preduge franzete koje mi padaju preko čela? To što još uvijek nemam momka i što hodam kao muško? Zabacujem desnu nogu u stranu, poput babe. Nikada nisam naučila hodati elegantno, stavljati nogu pred nogu. Kao da moram zauzeti što čvršći položaj jer zemlja stoji ukoso i svaki čas bih mogla izgubiti ravnotežu i pasti.

*  *  *

Poslije sprovoda je večera. Na dvor su iznijeli trpezu, da možemo svi stati. Na čelu sjedi barba i priča anegdote o babi. Svatko ima neku svoju priču s njom. U samo nekoliko sati od sprovoda baba se prometnula u legendu.

Ja šutim, govorim samo kad me se nešto pita. Čekam da završi ta večera, da sklonimo tanjure, zdjele i masne čaše s trpeze i da je ljepljivu očistim vlažnom krpom. Jasno osjećam da je barba preuzeo konačnu vlast u kući.

Ujutro sam na trajektu odmah sjela u salon i zaspala, na terasu nisam izlazila do Splita. Bila sam sigurna da se još dugo neću vratiti na otok.