Moja dota | Nora Verde
Nekoliko puta godišnje baba mi dođe u san. Po mimici lica i borama oko očiju znam da mi govori nešto važno. U kužini smo za trpezom, zaokupljene poslom oko spize ili smo u kamari, ležimo na postelji i razgovaramo.
Nikada joj ne čujem glas, vidim samo usne koje se pomiču. Sve je kao u nijemom, crno-bijelom filmu. Baba je nekad vesela, rumenih obraza i s grančicom bosiljka iza uha, u drugom snu izgleda zabrinuto, kuhinjski prozori su skroz zamagljeni, a na špaheru je lonac iz kojeg se podiže gusta para. Vruće je, otvaram prozor, zaslijepi me prejaka svjetlost i ja se budim.
* * *
A otok? Eno ga tamo, u svome moru. Godinama ga zaobilazim, na ljetovanja odlazim na Hvar, Brač, Vis… Svi su me tamo prestali očekivati, nagovarati, pozivati.
„Dug je put, ima drugih mista za litovanje“, odgovaram i razgovor se brzo završi.
Pitaju me: „Odakle si?“ Prešućujem. Izdajem se za Splićanku, izjava za javnost uvježbana je godinama ranije. Nekada kažem i istinu, hvalim se. Otok je na dobrom glasu, brendira ga kultna klapska pjesma. Odgovaram na pitanja, tumačim „stranu“ riječ mrkinta: „Oštra hrid, stijena koja strši iz mora.“
Nekada puknem pa virtualno otputujem. Usplahireno pomičem strelicu na Google Viewu: vrzmam se uskim uličicama, odlazim pred vrata groblja, pred nečijom sam kućom i gledam u fasadu. Osjećam se glupo.
Kada bih mogla biti leća kamere koja lebdi nad vremenskom putanjom, spustila bih se u doba kada su baba i unuka iz ove priče, hodajući jedna uz drugu, bile kao dvije barke koje se ljuljaju. Stojim na mulu i slušam.
„Letu danci kao sanci, a godišća kao ništa“, govori baba svaki put kada završi neku svoju priču. Nakon toga se više nema što za reći. Ostanu samo kore misli koje se suše na jakom popodnevnom suncu.
