Fantomsko korijenje | Marina Čović

DAN KAD SAM OSTAVILA OCA

Trebao je to biti običan ručak
Sjedila sam za stolom
Sa svojih deset i kusur godina
Na prozoru sive deke
Zastori u kazalištu
Netko umire
Netko se rađa
Nekog mobiliziraju
A netko dobro zarađuje

Sutra bježimo iz Sarajeva, rekla je majka
Čekaju nas tri mjesta
U najnovijem Caritasovom autobusu
A ona nije trpjela miris novog vozila
Moje širom otvorene oči
Sudarile su se
S očevim oborenim pogledom
Zagrizla sam usnicu da zadržim suze
Tata mora čuvati stan
Prenijela je informaciju
Poput interventnog policajca
A ja, kao da sam svezana udovima
Za dva divlja konja
Koji trče
Svaki na svoju stranu
Nisam htjela ostati
A ni biti bez oca
Otrčala sam u WC
Ni tada nisam voljela
Da me gledaju dok plačem

Sad se to prepričava
Kao anegdota
Dan kad sam ostavila oca usred rata
Dan otkad se više nigdje nisam osjećala sigurno
I te suze koje su ocu bile utjeha
Dokaz ljubavi
Dok je noću sam
Grlio naše raščupane lutke
I pisao nam pisma
Obasjan
Svjetlošću granata