Fantomsko korijenje | Marina Čović

NA TRASI SNAJPERA

Trebala mi je vječnost da pređem
Dugačku dvosmjernu cestu ispred našeg nebodera
Kad sam išla u školu
Majka je rekla: Čekaj dok ne bude auta
I ja sam strpljivo čekala da nestane
I najudaljenija točka od auta s mog vidokruga
A ona je s balkona vikala
Ajde Marina!
Jesen me uvijek sjeti na Halidu Šukman
Moju učiteljicu
Njena kosa u crvenkasto-narančastim tonovima
Vješto natapirana
I vunena smećkasta pelerina
Kojom bi se zagrnula
Izgledala je dostojanstveno poput opernih diva
Sad spremna da zapjeva
Iz dubine trbuha
Škola Ivana Gorana Kovačića
S ogromnim predvorjem
I sjajnim mramornim stepenicama
Ograda oko školskog dvorišta
Na kojoj sam poderala nove štrample
Kad sam je preskakala
Bio je taj jedan granap
Na putu do škole
Zvao se Kiwi
Tu sam krišom kupovala Kinder jaja
Unutra su bili plavi nilski konjići
Koje sam skupljala
Senadov mini Mercedes
Šta sam ga vozila po njihovom dnevnom boravku
Na oduševljenje njegovog ćaće
Koji je toliko želio žensko dijete
Valjda je i Senad to osjećao
Pa me zato makazama po kući ganjao
Ćaća mu se za glavu hvatao
Susjed Milivoj nasuprot našeg stana
Stavio je bombu u ormarić iznad vrata
Kad je odlazio na Pale
A tamo je bio sat za struju
Uvučeni prostor ispred velikog lifta
S nosivim zidom
Gdje smo ja i sestra spavale
Na stolicama
A mama se brinula jer su mi noge virile
Na trasi snajpera