Fantomsko korijenje | Marina Čović

DID

Ulazim u sobu
Bljesak iznenađenja na njegovu licu,
Parče sreće koje se brzo gubi

Sjedam na krevet
Pored njegovih nogu
Zagrlila bih ih
Ali osjećam da nije moje mjesto
Pored toliko bližih

Njegove zjenice plutaju
Između dvije dimenzije, pa se vraćaju
Kao da čekaju
Da još nešto obavi
prije nego šta se puste od obale

Pričam mu
Sjećate li se, dide,
Iako mi nije did, nego svekar
One sestre šta je sjedila za starim drvenim stolom
Pored vrata odjela
Pratila tko kome dolazi i izlaze li samo posjete vani
Uvijek joj je nos virio poviše Slobodne Dalmacije
Jedno jutro
Dok sam Vas čekala da dođete s toplom turskom kavom
Pitala me jeste li mi otac
Bila je uvjerena da jeste, a i ja sam dide tako osjećala

On šuti i gleda u prazno
Čuje samo na jedno uho
I to baš ono na kojem sad leži
Svekrva se nadvija nad njega
Tankim glasom ponavlja za oktavu više:
Rekla ti je Marina da kad je ležala u bolnici
Da je pitala tamo sestra jesi li njoj otac
Čujem Eli, čujem! i nastavlja gledati u prazno
Pa šta ništa ne kažeš onda!

Pričom suši moje obraze
A obećala sam sebi da neću
Pored svega još sam joj i ja došla na brigu
Pogledavam prema didu
Nije ni bijel ni žut
Nego siv
Oči su mu zatvorene
Onda ih otvara
Pune straha
Tko zna odakle se vratio
Svi smo oko njega
Vučemo ga nevidljivim konopima nazad na krevet
I ne puštamo, ne puštamo
Pitamo se
Gdje će duša
Sad kad se tijelo umorilo