Fantomsko korijenje | Marina Čović

ŠTA IDE DALJE

Pazim da iz vida ne izgubim
Majčin maslinastozeleni Rašicin džemper
Dok prevelikim koracima ide kroz gomilu
Tek ponekad se okrene
Jednom rukom drži mlađu sestru
A u drugoj torbu
S naša tri života
Suha su mi usta
Zrak je gorak
Oko nas crvene lokve
U koje se ne skače gumenim čizmicama
Samaritanci stoje za pazarskim tezgama
Dijele žuti kruh
Kakav nikad prije nisam vidjela
Rijeka ljudi nadire na Stup
Prema parkiranim autobusima
Ulaze samo oni koji su na spisku
Zgnječit će me
Uzet će autobus i dignut ga na ramena
Okružuju ga poput čopora divljih pasa
Svađaju se, mole, plaču
Čovjek sa spiskom ne popušta
Tijelom brani vrata Caritasova autobusa
Strah mi udara pod rebra
Treba doći do vrata
Majka tijelom poput ralice krči put pred nama
Moja ruka u njenoj
K’o nakalemljena voćka
Konačno ulazimo
Ona sjeda kraj sestre
A ja kraj nepoznate žene
Koja grli crnu veliku lakiranu torbu
Sa zlatnom kopčom na sredini
I mahnito trepće
Autobus mili kroz gomilu
Koja udara po njemu
Okrećem leđa prozoru
Da ne vidim
Šta ide dalje
A šta ostaje