Fantomsko korijenje | Marina Čović

MEGI

Bublasta, kudrava, baršunasta, mala, bespomoćna, drhtava
Smrdiš k’o svinjac
Jedva sam s tobom u krilu izdržala od Trilja do Splita
Nisu me spasila ni sva četiri otvorena prozora

Kući tjednima cviliš skutrena kraj kauča
Na kojem pokušavam spavati
Zoveš ruku da se čudesno pojavi
Fali ti mama

Pa si izrasla
Od sveg veća ti glava
Optrčavaš park s vršnjacima
Kao da vas bijesne mačke gone
Gledam kako ti u trku kloparaju uši
Molim Boga da na vrijeme skreneš kod svakog zavoja
Ćoravice moja

Grizeš, glođeš, melješ, ždereš, trgaš, nosiš
Zidove, štokove, lajsne, stolice, komodu, vrata
Moje dragocjene knjige i dugo čuvanu aloe veru
Sjediš usred svega
Poškropljena zemljom
I gledaš me kao da nisu tvoja posla

Sutra povraćaš
Puni su te parketi
Pretvorila si sve u dlakavi smrdetnjak
S notom dezinfekcijskog sredstva.

Ljeto je
Tvoje su se godine nabrale
Ostavljam ti klimu
Dok zaključavam
On dobacuje
Šta joj nisi i seriju upalila

Kada se vratim kući
Dočekaš me na vratima
I ne ide samo rep lijevo-desno-žustro-vješto
Nego i čitava zadnjica
Ližeš me, grickaš ruku, cviliš, žališ se

I ti si meni nedostajala
A kako će tek biti
Kad me više ne dočekaš