Plahta preko glave | Dorta Jagić

CARGO DVADESETTROGODIŠNJEG PUTNIČKOG BRODA

kucnuo je čas da se odbaci suvišni teret
rekao je kapetan u meni
u mojim sljepoočnicama
nadigla se krljušt prozvane ribe
ti, lijepi i odsad nepoznati
ne saginji glavu, zagrli me.
neka mi se kosti prospu iz tvog kofera
cijelim zacakljenim svijetom
te istanjene kosti uslijed mnogih obraćenja
posljednji put poljubi u vrat
zastrt ću zrcala do zore, ne brini
dat ću ti znak na koji ćeš se podvući pod pazuho
i osluškujući svoju pumpu shvatiti me.
na kraju, popričat ćemo o svjetlima Atene
i kako je nužno da s tobom
odlazi neomeđen dio mene
kucnuo je čas
lusteri sladunjavo zveckaju
toneš,
a nisam ti nadjenula ime
možda – Šafranov Kamen