Plahta preko glave | Dorta Jagić

PRAŠKA METAMORFOZA

ta djevojka je opet zaspala
na mom krevetu obučena
s mojim praškim cipelama ispod glave
i slomljenim vratom prema zidu
a ja moram poći van
ne mogu saznati odakle dolazi
po njenoj dugoj crnoj kosi
i slomljenim naočalama tigrastih
okvira možda bi mogle biti prijateljice
ili sestre ili
kad zaustavim dah i nađem
pravi kut kraj prozora
volim promatrati njeno srce
veliki laki lampion kako se diže
ispod papirnatog grudnjaka
sve ostalo u njoj tone
mirom teških stvari
izgleda mi uvijek kao da je
upravo osjetila da je gledam
i tražim uzduž njenog tijela
sve svoje drage uspomene
glupo sam uporna
i ona to zna jer mi je nedavno
na noćnom ormariću ostavila
samo oči na nasljedni poklon