Plahta preko glave | Dorta Jagić

VRAT ĆE MOJ IPAK PRESKOČITI LJETO KO CIRKUSKI TIGAR

ljetogroznima

i opet će se spikerski nametnuti ljeto u predgrađu
stuštit će se sa svojim sparnim idejama
prije nego udahnem zrak, zrak, kako lijepa riječ je zrak.
(uf, evo opet onaj osjećaj pred nesvjesticu krajem svibnja)
da li ću ispružiti ruku prema ovratniku najstranijeg prolaznika
ili ću poderati glas u tom trenutku – zna samo skuhani pas.
pod tlakom žutog letjet će mi naočale nisko nad cestom
a knjiga pod rukom pobacit će spontano sluzave listove
kad dobije viziju svog ljetnog nematerinstva
izgorjet će mi jedine cipele kad posljednji pušač
mrtav baci čik na razliveni benzin
kojim će se pomokriti ljeto a već mu je mjehur pun
ni moji najdraži neće moći ćaskati sa mnom
da ne padnem u djevičansku nesvijest
trbusi će im biti puni crvene prašine iz otprte ciglane na nebu
cijelo vrijeme će podrigivati rumene oblačiće u eter
dok se ne očiste a moraju nekako disat…
na svu sreću,
nitko me neće spasiti od duboke nesvjestice!
u njenom ću kabinetu tiho razbijati režim ljeta
na bijelom pijesku u crvenom kaputu Vasilise premudre
strpljiva i blijeda ko dizana tijesta