Plahta preko glave | Dorta Jagić

OBAVIJEST

već godinama slomljenih noktiju medvjedica i ja kuhamo med između
tebe i mene. obje se nervozno koprcamo dok pušemo i miješamo,
nismo elegantne ko tvoj aristokratski način okupacije.
nakon toliko vremena nade koju si stvorio pa se izmaknuo, kroz prozor
nam ulijeću muhe delegatice iz tvog sela. vele da su došle dokazati
nastajanje vakuuma u medu.
mi im uplašene dajemo crne plahte i crne krede, ali njihova ura ipak
otkucava ime one koja ti je poderala vrijeme s leđa da nisi ni primijetio
sve dok ti to ljubavnik (dale su mi njegov foto-robot) nije šapnuo vodeći te
za ruku Platonu. sat telegrafski otkucava moje malo ime.
pitala sam ih zašto, zašto, zašto i može li se to ikako promijeniti.
muhe su i to čuđenje zabilježile u notes, ravnodušne kao autobus.
iz mojih gležnjeva skupljaju se olujni oblaci i puše jugo iz lustera
(biće da je pomalo lijepo bez tvojih hladnih boja i mirisa)
u sumrak pospane muhe skinuše pernata krila i špilom golih istina zaigraše
pasijans. na kraju zapjevaše na ikavici sve tvoje melodične razloge za
filozofsku mržnju prema meni. kad su ušutjele, med je već zagorio po latima
tulipana… promijenila sam odluku, je si li sad sretan.
nisam više puhala tamo gdje je trebalo nego u zidove, spontano i vedro
znajući što je ispravno. muhe su pljeskale, skakale po plahtama i
ispaljivale metke u cvijeće.
medvjedica je uspravila razmažena leđa i otišla nekom novosmrtnije
zaljubljenom, dakle vama.
šta ćeš, njene su oči davno oslijepile na hormonima.
ljubav je slijepa samo u pričama i mraku, pročitale su svečano muhice sa
krilaca svojih. (draga moja, djedo razum je kupio kompas za tebe.)
ljubav nije slijepa, ona samo žmiri
pod jakim svjetlom iz same sebe.