Almanah Navala Ravikanta : o obilju i sreći | Eric Jorgenson

MEDITACIJA + MENTALNA SNAGA

Emocije su kad naša evoluirana biologija pokušava predvidjeti posljedice nečega što se sada događa. U suvremenim su okolnostima ta predviđanja uglavnom pretjerana ili netočna.

Zastoje meditacija tako moćan alat?

Dah je jedno od rijetkih mjesta na kojima se vaš autonomni živ­čani sustav susreće sa somatskim živčanim sustavom. Disanje je automatsko, no možete ga i kontrolirati.

Mislim da mnoge meditacijske tradicije stavljaju naglasak na di­sanje jer je ono put ka autonomnom živčanom sustavu. Česti su slučajevi u medicinskoj i duhovnoj literaturi koji opisuju ljude koji su uspijevali kontrolirati funkcije svoga tijela koje bi trebale biti autonomne.

Eto kako je moćan naš um. Što je tako neobično u tome da pred­nji mozak šalje signale stražnjem mozgu, koji zatim resurse preusmjerava u cijelo tijelo?

To možete postići već i samim disanjem. Opušteno disanje go­vori vašem tijelu da ste na sigurnom. U takvim okolnostima va­šem mozgu ne trebaju svi resursi koji mu inače trebaju. Sad taj višak energije može otići u stražnji mozak, koji te resurse može preraspodijeliti po ostatku tijela.

Ne tvrdim da svaku bolest možete nadvladati aktiviranjem zadnjeg mozga. Ali možete u imunološki sustav preusmjeriti energiju koju inače upotrebljavate za interakciju s okolinom.

Od srca preporučujem da poslušate podcast Tima Ferrisa s Wimom Hofom. Taj je čovjek pravo čudo. Njegov je nadimak Lede­ni čovjek. Drži svjetski rekord za najdulje vrijeme provedeno u ledenoj kupki i plivanje u gotovo zaleđenoj vodi. Uvelike me na­dahnuo, ne samo zato što ima nadljudske fizičke sposobnosti, nego i zato što je uza sve to ostao nevjerojatno srdačan i sretan, što nije lako postići.

On zagovara izlaganje hladnoći jer vjeruje da su se ljudi previše udaljili od svojeg prirodnog okoliša. Cijelo smo vrijeme odjeve­ni, siti i na toplom. Naše je tijelo izgubilo dodir s hladnoćom. Hladnoća je važna jer može aktivirati imunološki sustav.

Zato zagovara duge kupke u ledenoj vodi. Budući da sam indij­skog podrijetla, strogo se protivim kupkama u ledenoj vodi. No Wim me nadahnuo da iskušam hladni tuš. To sam učinio pomo­ću Wimove metode disanja. Radi se o hiperventiliranju kako bi u krv došlo više kisika, što povećava vašu baznu temperaturu. Zatim staneš pod tuš.

Prvih nekoliko hladnih tuševa bilo je urnebesno smiješno jer sam se polako privikavao, i cijelo sam vrijeme drhtao. Počeo sam prije četiri ili pet mjeseci. Danas samo uključim hladni tuš i stanem pod njega. Ne dajem si vremena za oklijevanje. Čim začujem glas u glavi koji mi govori koliko će voda biti hladna, znam da moram zakoračiti pod tuš.

Iz svega toga naučio sam jednu važnu lekciju: većina naše patnje proizlazi iz izbjegavanja. Najviše boli od hladnog tuša doživjet ćete ako u njega ulazite polako, korak po korak. Ali kad uđete, ušli ste. Nije to nikakva patnja. Samo je hladno. To što vam tijelo govori da je hladno nije isto kao da vam um govori da je hladno.

Doživite da vam tijelo kaže da mu je hladno. Provjerite stanje. Naučite se nositi s time. Prihvatite to, ali nemojte mentalno pa­titi zbog toga. Hladan tuš od dvije minute neće vas ubiti.

Tuširanje hladnom vodom svakog jutra podsjetit će vas na tu lekciju. Sad su i vrući tuševi još jedna stvar koju ne trebam. [2]

Meditacija je povremeni post za vaš um.

Previše šećera vodi tromom tijelu, a previše distrakcija vodi tromom umu.

Vrijeme koje provodimo sami i usredotočeni, u samoistraživanju, vođenju dnevnika i meditaciji razriješit će sve nerazriješeno i pomoći vašem umu da bude okretan, a ne trom.

Slijedite li trenutno neku meditacijsku praksu?

Mislim da je meditacija poput dijete; svi se navodno pridržavaju nekog režima. Svi kažu da to rade, a nitko se zapravo ne pridrža­va tih obveza. Skup ljudi koji zaista redovito meditiraju prilično je malen. Isprobao sam barem četiri različita oblika meditacije.

Ona koja meni najviše odgovara zove se svjesnost bez odabira ili svjesnost bez osuđivanja. Dok odrađujete svoje svakodnevne dužnosti (nadajmo se da ćete naći vremena i za malo prirode) i ne razgovarate ni s kime, pokušajte naučiti prihvatiti trenutak u kojem se nalazite, a da ne sudite. Nemojte pomisliti: „Uf, tamo je neki beskućnik, bolje da prijeđem na drugu stranu ulice.” Ili, ako netko protrči pokraj vas, nemojte pomisliti: „Nije u formi, ja sam u boljoj formi od njega.”

Kad bih vidio nekoga s raščupanom kosom, prvo bih pomislio: „Haha, pogledaj kako je ovaj raščupan.” Ali zašto se smijem nekome drugom kako bi se ja bolje osjećao? I zašto se želim osje­ćati bolje u vezi sa svojom kosom? Pa zato što ćelavim i bojim se da ću ostati bez kose. Otkrio sam da 90 % mojih misli proizlazi iz straha. Ostalih 10 % možda proizlazi iz želja.

Ne donosite odluke. Ne osuđujte. Samo prihvatite sve. Ako se uspijem toga pridržavati petnaestak minuta dok hodam gra­dom, nađem se u vrlo mirnom, zahvalnom stanju. Svjesnost bez odabira puno mi pomaže. [6]

Mogli biste vježbati i transcendentalnu meditaciju, u kojoj se koristite repetitivnim napjevima kako biste u vlastitoj glavi stvorili bijeli šum koji će prigušiti vaše misli. Ili možete pokuša­ti biti vrlo svjesni vlastitih misli kad se pojave. Dok promatrate svoje misli, shvatit ćete koliki dio njih proizlazi iz straha. Čim prepoznate strah, on će bez ikakvog truda nestati. Nakon nekog vremena vaš će se um utišati.

Kad vam se um utiša, prestajete uzimati sve oko sebe zdravo za gotovo. Počinjete primjećivati detalje. Pomislit ćete: „Pa ja živim na tako lijepom mjestu! Sjajno je što imam toplu odjeću, i kad god poželim mogu otići na kavu. Pogledaj sve te ljude – svatko od njih ima svoj vrijedan i potpun unutarnji život.”

To nas izbacuje iz priče u koju sami sebe uvjeravamo. Ako pre­stanete razgovarati sami sa sobom na samo deset minuta, ako prestanete biti opsjednuti vlastitom pričom, shvatit ćete da ži­vimo na prilično visokoj razini Maslowljeve hijerarhije potreba i da nam je život prilično dobar. [6]

Trik za život: kad ste u krevetu, meditirajte. Zaronit ćete duboko u meditaciju, ili ćete zaspati. I jedno i drugo je pobjeda.

Još jedna metoda koju sam naučio: sjesti i zatvoriti oči na jedan sat svaki dan. Prepustite se onome što se događa oko vas – ne ulažite nikakav svjesni trud. Ne trudite se ništa postići, nemojte se ničemu odupirati. Ako vašim umom jure neke misli, pustite ih da jure.

Cijeli život nešto vam se događa. Od toga je nešto dobro, a nešto je loše; većinu toga nekako ste procesirali i raspleli, no ponešto i dalje nosite sa sobom. S vremenom nosite sve više i više takvih sjećanja koja su se za vas zakvačila poput priljepaka.

Izgubili ste djetinju nevinost i sposobnost da budete prisutni i sretni. Izgubili ste unutarnju sreću jer ste izgradili osobnost od nerazriješene boli, grešaka, strahova i želja koje su se na vas na­lijepile poput gomile priljepaka.

Kako skinuti te priljepke? Kad meditirate, možete samo sjediti s namjerom da se vaš um ničemu ne opire. Sjećanja će izaći na po­vršinu. To je kao golemi pretinac pristigle pošte s neotvorenim e-porukama koji je tu još od djetinjstva. Poruke će dolaziti jedna po jedna, i bit ćete primorani da se s njima nosite.

Morat ćete ih razriješiti. To ne zahtijeva poseban napor – samo ih morate promotriti. Sad ste odrasla osoba koja te događaje iz prošlosti promatra s određenim vremenskim i prostornim odmakom, pa ih možete jednostavno razriješiti. Možete imati mnogo objektivniji pogled na njih.

S vremenom ćete razriješiti mnogo tih dubokih nerazriješenih sjećanja koja vam opterećuju um. Kad ih razriješite, doći će dan kad ćete početi meditirati i osjetit ćete da vam je mentalni spre­mnik prazan. Kad otvorite svoju „mentalnu poštu” i shvatite da poruka nema, to je sjajan osjećaj.

To je stanje sreće i spokoja. Kad ga postignete, nećete ga htjeti izgubiti. Ako besplatno možete dobiti sat vremena blaženstva samo tako da sjednete i zatvorite oči, to je zlata vrijedno. Promi­jenit će vam život.

Preporučujem da svakog jutra meditirate jedan sat, zato što ma­nje od toga nije dovoljno da zađete dovoljno duboko u meditaci­ju. Ako zaista želite iskušati meditaciju, preporučio bih vam da pokušate šezdeset dana meditirati sat vremena odmah nakon buđenja. Nakon šezdesetak dana, dojadit će vam slušati vlastite misli. Razriješit ćete brojne probleme, ili ćete ih barem dovolj­no puta čuti da prepoznate strahove koji iza njih stoje.

Meditacija nije teška. Samo trebate sjediti i ništa ne raditi. Sjed­nite. Zatvorite oči i recite: „Samo ću se odmoriti na sat vremena. Ovaj se sat odmaram od života. Ovo je sat kad ništa ne radim.”

„Ako dođu neke misli, neka dođu. Neću im se opirati. Neću ih prigrliti. Neću pomno razmišljati o njima. Neću ih odbaciti. Samo ću sjediti ovdje sat vremena zatvorenih očiju i ništa neću raditi.” Pa zar je to tako teško? Zašto ne možete ništa ne raditi jedan sat? Zašto je tako teško samom sebi dati jednosatnu stan­ku?” [74]

Jeste li u nekom trenutku shvatili da možete kontrolirati kako interpretirate događaje? Mislim da mnogi ljudi nisu svjesn i da mogu kontrolirati svoju interpretaciju situacije i kako na nju reagiraju.

Mislim da svi znaju da je to moguće. Osho ima jedno sjajno predavanje pod nazivom „Droga je duhovno privlačna”. On go­vori o tome zašto ljudi uzimaju opijate (sve od alkohola do psihodeličnih droga i kanabisa). Čine to kako bi upravljali svojim mentalnim stanjem. Čine to kako bi kontrolirali svoje reakcije. Neki ljudi piju jer im je onda manje stalo, ili puše travu kako bi se isključili, ili uzimaju psihodelične droge kako bi se osjeća­li prisutnima ili povezanima s prirodom. Privlačnost droge je duhovna.

Cijelo je ljudsko društvo u određenoj mjeri takvo. Ljudi traže uzbuđenja u avanturističkim sportovima, ili stanja apsolutne posvećenosti, ili orgazme – ljudi traže takva stanja jer pokuša­vaju pobjeći iz vlastite glave. Pokušavaju se odmaknuti od glasa u glavi – previše intenzivnog osjećaja svoga ja.

U najmanju ruku ne želim da taj osjećaj vlastitoga ja/ da taj doživ­ljaj sebe/samog sebe nastavi rasti i razvijati se dok starim. Želim da postaje sve slabiji i prigušeniji kako bih mogao biti prisutniji u svakodnevnoj stvarnosti, kako bih mogao prihvatiti prirodu i svijet onakvima kakvi jesu i cijeniti ih kao što to mogu djeca. [4]

Prvo morate shvatiti da možete promatrati vlastito mentalno stanje. Meditacija ne znači da ćete iznenada dobiti nadljudsku sposobnost da kontrolirate svoje unutarnje stanje. Prednost meditacije je što nam omogućava da prepoznamo koliko je naš um izvan naše kontrole. Um je poput majmuna koji naokolo baca svoj izmet, trčkara po sobi, radi nered, vrišti i lomi namje­štaj. Sasvim je izvan kontrole, poput potpunog luđaka.

To ludo biće morate vidjeti u akciji kako biste prema njemu po­čeli osjećati određeno gađenje i pokušali se od njega odvojiti. U tom odvajanju pronaći ćete oslobođenje. Shvatit ćete: „Pa ja ne želim biti ta osoba. Zašto sam toliko izvan kontrole?” Smirit će vas sama svijest o tome. [4]

Meditacija usmjerena na uvid omogućava vam da u svom umu pokrenete funkciju za uklanjanje pogrešaka kako biste shvatili da ste tek potprogram u većem programu.

Pokušavam stalno motriti svoj unutarnji monolog. Ne uspijevam uvijek. Da se izrazim informatičkim žargonom, pokušavam što češće u svom umu pokretati „funkciju za uklanjanje pogrešaka”. Kad s nekim razgovaram ili kad se bavim nekom grupnom aktiv­nošću, to je gotovo nemoguće jer je mozak opterećen prevelikim brojem aktivnosti. Primjerice, ovog sam jutra bio sam, prao sam zube i počeo razmišljati unaprijed o gostovanju na jednom podcastu. Obuzelo me snatrenje i počeo sam zamišljati da mi Shane postavlja brojna pitanja, a ja u mašti na njih odgovaram. Zatim sam se zaustavio. Prebacio sam mozak na funkciju za uklanja­nje pogrešaka i prolazio kroz sve male upute.

Rekao sam si: „Zašto maštam o budućnosti? Zašto ne mogu jednostavno biti ovdje i prati zube?” Osvijestio sam da mi mozak bježi u budućnost i planira nekakve scenarije iz mašte, i to samo zbog ega. Upitao sam se: „Je li mi zbilja važno hoću li se osra­motiti? Koga briga! Ionako ću jednog dana umrijeti. Sve će ovo nestati i ničeg se neću sjećati, tako da se nema smisla brinuti.”

Onda sam ugasio sve programe i vratio se pranju zubi. Primije­tio sam koliko mi je četkica kvalitetna i kako se dobro osjećam. No već sam idućeg trena razmišljao o nečemu drugom. I opet se moram obratiti svojem mozgu: „Moram li zbilja baš sada rješa­vati ovaj problem?”

Devedeset i pet posto zadataka koji se roje u mojoj glavi zapravo ne moram rješavati istog trena. Ako je mozak poput mišića, bo­lje je za mene da ga katkad i odmorim, da budem na miru. Kad se susretnem s pravim problemom, bacit ću se na njega.

Ako razgovaramo, radije ću se u potpunosti posvetiti tom razgo­voru i biti sto posto usredotočen nego razmišljati o tome jesam li maloprije temeljito oprao zube.

Sposobnost da se usredotočimo samo na jedan zadatak poveza­na je sa sposobnošću da zaboravimo na sebe i budemo prisutni, sretni i (ironično) učinkovitiji. [4]

Kao da sebe izbacujete iz slike i gledate stvari iz druge pers­pektive, iako ste i dalje u svojem umu.

Budisti govore o sukobu svijesti i ega. Zapravo time žele reći da svoj mozak, svoju svijest, možete shvatiti kao mehanizam s više razina. Postoji neki osnovni operativni sustav koji upravlja sta­njem. Povrh toga imate brojne aplikacije. (Volim to zamišljati kao računalo i upotrijebiti geekovsku terminologiju.)

Vraćam se na razinu svijesti o operativnom sustavu koji je uvi­jek spokojan, miran, i u osnovi sretan i zadovoljan. Pokušavam ostati u stanju svijesti i ne dopustiti da se pokrene moj majmun­ski mozak, koji je neprestano zabrinut, prestrašen i tjeskoban.

On svoju svrhu sjajno ispunjava, ali trudim se ne aktivirati ga kad mi nije potreban. Kad mi bude potreban, želim biti u pot­punosti usredotočen na to. Kad bi stalno bio aktivan, bilo bi to traćenje energije, i dopustio bih majmunskom mozgu da me preuzme. Ja sam više od svojeg majmunskog mozga.

Još jedna stvar: duhovnost, vjera, budizam, u što god vjerovali: sve će vas to s vremenom naučiti da niste samo svoj um. Više ste od svojih navika. Više ste od svojih sklonosti. Vi ste jedna razina svijesti. Vi ste cijelo tijelo. Danas ljudi ne žive dovoljno u svom tijelu. Ne živimo dovoljno u svojoj svijesti. Previše živimo u tom unutarnjem monologu u svojoj glavi. Sve to u naše su glave sta­vili društvo i okolina još u ranoj dobi. Vi ste samo DNK koji je u mladosti reagirao na vanjske podražaje. Zapamtili ste dobra i loša iskustva, i sad se njima koristite kako biste unaprijed pro­sudili sve s čime se susrećete. Kad se koristite tim iskustvima, pokušavate predvidjeti i promijeniti budućnost.

Što ste stariji, zbroj prikupljenih sklonosti sve je veći i veći. Te usvojene reakcije postaju brod bez kormilara koji upravlja va­šim raspoloženjem. Mi bismo trebali kontrolirati vlastito ras­položenje. Zašto to ne učimo? Ne bi li bilo sjajno da možemo odlučiti: „Sad bih želio biti u znatiželjnom raspoloženju.” Ili reći: „Sad želim tugovati. Žalim zbog smrti voljene osobe i želim tugovati za njom. Zaista to želim osjetiti. Ne želim da me ometa neki informatički problem koji moram riješiti do sutra.”

Mozak je mišić – može ga se trenirati i učiti. Društvo ga je nepromišljeno naučilo da bude izvan kontrole. Ako se usredoto­čite na svoj um, svjesno i s namjerom (što je neprekidan posao na kojem zapravo radite u svakom trenu), mislim da si možete razjasniti svoj um, svoje emocije, misli i reakcije. Nakon toga ih možete početi preslagivati. Možete iznova napisati program po kojem funkcionirate. [4]

Meditacija je praksa kojom gasite buku društva i slušate sami sebe.

Ona „funkcionira” samo kad je sama sebi svrhom.

Planinarenje je hodajuća meditacija.

Vođenje dnevnika je meditacija pisanjem.

Molitva je meditacija puna zahvalnosti.

Tuširanje je slučajna meditacija.

Sjedenje u tišini je izravna meditacija.