Almanah Navala Ravikanta : o obilju i sreći | Eric Jorgenson

SMISAO ŽIVOTA

Jedno zaista neograničeno, veliko pitanje: što je smisao i svr­ha života?

To zaista jest veliko pitanje. Budući da je pitanje tako veliko, po­nudit ću tri odgovora.

Prvi odgovor: to je nešto osobno. Morate pronaći vlastiti smisao. Svaka mudrost koju vam drugi nude, bilo da dolazi od mene ili od samog Bude, zvučat će vam kao budalaština. U srži, odgovore morate pronaći sami, tako da ono što je bitno zapravo nisu sami odgovori, nego pitanja. Morate sjesti i mozgati o svom pitanju. Možda će vam trebati godine ili desetljeća. Kad pronađete odgovor koji vas zadovoljava, to će postati jedan od temelja vašeg života.

Drugi odgovor: u životu ne postoji smisao. Život nema svrhu. Osho je rekao: „To je kao da pišete na površini vode ili gradite kuće od pijeska.” Zaista, bili ste mrtvi cijelu dosadašnju povijest svemira, deset ili više milijardi godina. Nakon toga bit ćete mrtvi još idućih 70 milijardi godina, sve do toplinske smrti svemira.

Sve što učinite izblijedjet će. Nestat će, baš kao što će ljudska vr­sta nestati, baš kao što će nestati naš planet. Nestat će čak i onaj dio čovječanstva koji naseli Mars. Za nekoliko generacija nitko vas se više neće sjećati, bilo da ste živjeli kao umjetnik, pjesnik, osvajač, siromah ili bilo tko drugi. Smisao ne postoji.

Morate stvoriti vlastiti smisao, to je poanta svega. Morate odlučiti:

„Je li ovo samo predstava koju gledam?” „Je li ovo neki ples samoostvarenja koji ja izvodim?”

„Postoji li nešto što želim samo zato što sam tako odlučio?”

To je sve smisao koji pridajemo.

Ne postoji nikakav temeljni, intrinzični i svrhoviti smisao u svemiru. Kad bi postojao, jednostavno biste mi postavili iduće pitanje. Rekli biste: „Zašto je baš to smisao?” Našli bismo se u situaciji koju fizičari nazivaju beskonačnim regresom. Pitanje „zašto” samo bi se ponavljalo. Ne postoji odgovor na koji ne biste mogli uzvratiti još jednim „zašto”.

Ne vjerujem u odgovore o vječnom zagrobnom životu jer mi je ludo bez ikakvih dokaza vjerovati da će sedamdesetak godina na ovoj planeti odrediti kako ćete provesti vječnost, što je mnogo vremena, u nekom zagrobnom životu. Kakav nam to neozbiljni bog daje vječnu presudu na temelju kratkog razdoblja na ovom svijetu? Mislim da ćete se nakon ovog života naći u istom stanju kao prije negoli ste se rodili. Sjećate se toga? Bit će baš tako.

Prije negoli ste se rodili niste marili ni za koga i ni za što, uklju­čujući svoje najmilije, sebe, druge ljude, hoćemo li naseliti Mars ili ostati na Zemlji, postoji li umjetna inteligencija ili ne. Nakon smrti isto tako nećete mariti.

Treći odgovor: zadnji odgovor koji ću ponuditi malo je složeniji. Iz onoga što sam pročitao u znanstvenim tekstovima (neki moji prijatelji napisali su knjige o tome), sastavio sam neke teorije. Možda život ima smisao, ali to nije neka svrha koja bi nas mogla zadovoljiti.

U osnovi, prema fizici, strijela vremena proizlazi iz entropije. Drugi zakon termodinamike navodi da se entropija svemira samo povećava, što znači da nered u svemiru stalno raste, a to znači da se koncentrirana slobodna energija smanjuje. Ako po­gledate živa bića (ljude, biljke, civilizacije, što god), vidjet ćete da takvi sustavi suzbijaju entropiju na lokalnoj razini. Ljudi suzbi­jaju entropiju na lokalnoj razini jer su sposobni za djelovanje.

U tom procesu ubrzavamo entropiju na globalnoj razini, sve do toplinske smrti svemira. Na temelju toga mogli bismo osmisliti jednu maštovitu teoriju, koja se meni sviđa, a to je da svi juri­mo prema toplinskoj smrti svemira. U toj smrti više neće biti koncentrirane energije, i sve je na istoj energetskoj razini. Stoga smo svi isti. Ustvari neće postojati razlike.

Ono što činimo kao živi sustav ubrzava dolazak tog stanja. Što kompleksnije sustave stvaramo – bilo kroz računala, civilizaci­ju, umjetnost, matematiku ili stvaranje obitelji – zapravo ubr­zavamo dolazak toplinske smrti svemira. Gurate sve nas prema trenutku kad ćemo svi biti jedno. [4]