Almanah Navala Ravikanta : o obilju i sreći | Eric Jorgenson

ZAVIST JE NEPRIJATELJ SREĆE

Mislim da život nije baš težak. Mislim da ga mi činimo teškim. Nešto čega se pokušavam osloboditi je fraza „trebao bih”. Kad god vam se u misli uvuče fraza „trebao bih”, radi se o osjećaju krivnje ili o društvenom programiranju. Ako nešto radite zato što biste to „trebali” raditi, to znači da to zapravo ne želite ra­diti. Taj vas zadatak čini nesretnima, pa ja iz života pokušavam eliminirati što više stvari koje bih „trebao” raditi. [1]

Neprijatelj duševnog mira su očekivanja koja su vam nametnuli društvo i drugi ljudi.

Društvo nam govori: „Vježbaj u teretani. Moraš dobro izgledati.” To je kompetitivna igra za više igrača. Drugi ljudi mogu vidjeti ide li mi dobro ili ne. Govore nam: „Zarađuj novce. Kupi veliku kuću.” Opet, vanjska kompetitivna igra za više igrača. Trening koji će vas dovesti do sreće u potpunosti je unutarnja aktivnost. U tome ne postoji vanjski napredak, ne postoji vanjska validacija. Natječete se samo sa sobom – to je igra za jednog igrača.

Isti smo kao pčele ili mravi. Društvena smo bića, vanjski nas svi­jet programira i pogoni. Više i ne znamo kako igrati i pobijediti u tim igrama za jednog igrača. Natječemo se samo s drugima.

Ustvari, život je igra za jednog igrača. Rađate se sami. Umrijet ćete sami. Sve svoje interpretacije stvarate sami. Sva vaša sje­ćanja samo su za vas. Za tri generacije nestat ćete i nitko neće mariti. Prije nego što ste se rodili nitko nije mario. Sve je to igra samo za jednog igrača.

Jedan od mogućih razloga zašto je teško održati se u jogi i meditaciji je to što nema vanjsku vrijednost. I to su igre za jednog igrača.

Buffett nudi sjajan primjer za to: postavlja pitanje želite li biti najbolji ljubavnik na svijetu koji slovi kao najgori, ili najgori na svijetu koji slovi kao najbolji? [ovo je parafraza] Razlika je u tome zbrajate li bodove izvana ili iznutra.

Tako je. Svi najvažniji bodovi zbrajaju se iznutra.

Zavist je bila emocija koju mi je bilo najteže nadvladati. Kad sam bio mlad, mučila me jaka zavist. S vremenom sam naučio kako je se riješiti. I dalje se pojavljuje s vremena na vrijeme. To je jed­na vrlo otrovna emocija jer na kraju nemate nikakve koristi od nje. Samo ste manje sretni, a osoba kojoj ste zavidjeli i dalje je uspješna, privlačna ili što god bilo predmet vaše zavisti.

Jednog sam dana shvatio nešto o svim tim ljudima kojima sam zavidio. Ne mogu im zavidjeti samo na jednome malom aspektu njihova života. Ne mogu reći: želim njegovo tijelo. Želim njezino bogatstvo. Želim njegovu osobnost. Morate uzeti u obzir cijelu osobu. Želite li zaista biti ta osoba, sa svim njezinim reakcijama, željama, obiteljskim vezama, srećom i nesrećom, stavom prema životu, mišljenjem o sebi? Ako niste spremni u potpunosti se za­mijeniti sa svime što ta osoba nosi sa sobom, zavist nema smisla.

Kad sam to shvatio, zavist je nestala, jer ne želim biti nitko dru­gi. Sretan sam što sam taj koji jesam. Usput, i to je u vašim ruka­ma. Biti zadovoljan s onim što jeste. Međutim, za to ne postoje nikakve društvene nagrade. [4]