Divovski koraci | Krešimir Pintarić

DESETA

 

usred nekog nevezanog razgovora
ona se uozbilji
i kaže: htjela bih imati rakuna kada budemo muž i žena.

pokušam preko toga prijeći nekakvom frazom.
kažem: o tome bi vrijedilo porazmisliti.
ili: trebalo bi se raspitati
smiju li se izvoditi u šetnju
na javne površine.

ali ona ne dopušta da ostane na tome.
ozbiljna sam
a ti nisi duhovit
kaže.

odgovaram joj da ćemo se
ako stvari tako stoje
teško razumjeti.
a ako na trenutak pristanem na ozbiljnost
kažem kako mislim da mi je rakun potreban
kao rupa u glavi.
kažem kako mislim da će joj nekoliko komada djece
ubiti želju za rakunima.
kažem kako mislim da će nam nekoliko dobrih knjiga
biti sasvim dostatna
razonoda.

onda ona mijenja taktiku:
sjeda bliže i postaje izrazito umiljata
naslanja mi glavu na rame
ili se igra s mojom kosom
i kaže da bi meni njoj i rakunu moglo biti sasvim fino
i da su rakuni vesela i nestašna stvorenja
koja više od svega
na ovom svijetu
vole kidati
knjige.

ponekad mislim da rakune voli više nego mene.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.