Divovski koraci | Krešimir Pintarić

DESETA

usred nekog nevezanog razgovora
ona se uozbilji
i kaže: htjela bih imati rakuna kada budemo muž i žena.

pokušam preko toga prijeći nekakvom frazom.
kažem: o tome bi vrijedilo porazmisliti.
ili: trebalo bi se raspitati
smiju li se izvoditi u šetnju
na javne površine.

ali ona ne dopušta da ostane na tome.
ozbiljna sam
a ti nisi duhovit
kaže.

odgovaram joj da ćemo se
ako stvari tako stoje
teško razumjeti.
a ako na trenutak pristanem na ozbiljnost
kažem kako mislim da mi je rakun potreban
kao rupa u glavi.
kažem kako mislim da će joj nekoliko komada djece
ubiti želju za rakunima.
kažem kako mislim da će nam nekoliko dobrih knjiga
biti sasvim dostatna
razonoda.

onda ona mijenja taktiku:
sjeda bliže i postaje izrazito umiljata
naslanja mi glavu na rame
ili se igra s mojom kosom
i kaže da bi meni njoj i rakunu moglo biti sasvim fino
i da su rakuni vesela i nestašna stvorenja
koja više od svega
na ovom svijetu
vole kidati
knjige.

ponekad mislim da rakune voli više nego mene.