Divovski koraci | Krešimir Pintarić

SVE JE BILO U REDU DOK NISU UBILI PSA

 

ponedjeljak je navečer
i Krešo i ja ispijamo piva ispred televizora.
gledamo američki film
u kojem Dennis Weaver glumi udovca s dvoje djece
gomilom poslovnih problema
i rakom pluća.
ovo s rakom – naravno – zataji svima:
djeci
sestri
prijateljima.

film je nabijen emocijama.
priča je topla jednostavna ljudska.
svi preduvjeti su zadovoljeni
da počnemo suosjećati s našim junakom.

uopće se ne obaziremo na to.
dobacujemo glupe komentare
psujemo
ne bi li film učinili podnošljivim.

uskoro počinjemo navijati za rak:
kad god se stari Dennis zakašlje
vičemo
KRV!
PLJUNI KRV!
itsl.
na trenutke
gotovo da se i zabavljamo.

problem je nastao zbog psa.

oni su prava američka obitelj
i imaju tog psa
– nekog bijelog mješanca.
to je jedina točka u kojoj su nam likovi razumljivi:
volimo tog mješanca.
nasmijava nas.

bilo kako bilo
jednog dana psa pregazi auto
i to ne njegovom krivicom.
ne volim što se to dogodilo
ali mi je jasno zašto se to dogodilo.
redatelj će sada iskoristiti ovu smrt
i pružiti starom Dennisu priliku da objasni svojoj djeci
kako sva živa bića
umiru
i kako je
smrt
sastavni i prirodni dio životnog ciklusa
– i tako ih pripremiti za ono što neminovno dolazi.

ne predbacujem
redatelju
scenaristu
čak ni producentima
što su ubili psa.
bilo bi mi draže da nisu
jer ionako
nitko ne može nikoga
pripremiti ni za što.
ali to se tako radi.

ljudi jednostavno – unatoč iskustvu – vjeruju u takve stvari.

žao mi je što su ubili tog psa
ali se trudim za to naći opravdanje.
ne i Krešo.
u trenutku u kojem auto pregazi psa
on se uozbilji.
nema dobacivanja.
ispija zadnje gutljaje piva
gasi cigaretu
i ustaje.
gledam ga potpuno nepomičnog na sredini sobe.
iznenada napravi neki neodređen pokret rukom
i ode u svoju sobu.

što dulje sjedim sâm pred televizorom
postaje mi jasnije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.