Divovski koraci | Krešimir Pintarić

TRENUTAK PRAVOG OSJEĆAJA

bio sam budan
i svjestan da telefon u kuhinji uporno zvoni.
zatim je na trenutak stao
i onda ponovno počeo.
pomislio sam da je nekome doista stalo do mene
i ustao iz kreveta.
krenuo sam prema telefonu
opasno se naginjući ulijevo.
stigavši u kuhinju
zastao sam – bila je tako jarko osvijetljena
da sam pomislio kako je taj trenutak negdje na Jarunu
pala atomska bomba.

dok sam slobodnom rukom češao zatiljak
– i žmirkao zaprepašten prosinačkim suncem –
objašnjavao sam ženskom glasu
najuvjerljivije što sam mogao
da sam siguran kako na ovom telefonskom broju
nema gospodina Markovića.
kada je napokon povjerovao u to
na trenutak je zašutio
a onda rekao:
meni samo gospodin Marković može pomoći.
glas je zvučao tako bespomoćno i molećivo
i meni je još samo malo trebalo da si počnem prebacivati
što nisam gospodin Marković.
siguran sam da sam tada trebao nešto reći.
glas je rekao
ispričavam se što sam vam smetala.
nakon toga linija se prekinula.

stajao sam još nekoliko trenutaka zureći u telefon
a onda spustio slušalicu
i prišao prozoru potpuno očaran prizorom:
prekrasno zimsko sunce nasađeno nad Knežijom.
dok sam tako stajao pored prozora
osjetio sam se mamurnim
ali onako—
sigurno ste i sami doživjeli jedan od tih mamurluka:
ne kada se čini da nema smisla išta raditi
već da ima smisla ništa ne raditi.