Divovski koraci | Krešimir Pintarić


ŠTO SE DOGODILO

 

htio sam ti ispričati što se dogodilo
prije nekoliko večeri
na Dijaninu rođendanu
točnije
na povratku s Dijanina rođendana.

ne znam zašto
ali uvijek zaboravim na to kada te nazovem.

o samom rođendanu nemam ti što reći.
tek da sam oko pola tri shvatio
da nitko nije voljan
odbaciti me do Knežije.

naravno
domaćica je svima ponudila prenoćište
ili druženje do jutarnjih tramvaja
ali nisam bio u pravom raspoloženju:
morao sam leći u svoj krevet.
ili se barem u njemu probuditi.

tramvajsko stajalište je bilo prazno
a noć toplija nego se to po mom džemperu moglo zaključiti.
bio sam u velikom iskušenju da se ispružim
preko one tri žute sjedalice.

dolazak tramvaja me razbudio.
osjećao sam se nekako čudno
vozeći se tridesetjedinicom.

prvo što sam zamijetio jest
da sam najstariji.
drugo što sam zamijetio jest
da sam najtrezniji.

doista je bio čudan osjećaj
voziti se tim tramvajem.

mislio sam
sjeti se kada si se zadnji put vozio noćnim tramvajem.
mislio sam
sjeti se kada si se zadnji put negdje napio
ali stvarno napio
i onda se takav
ni sam ne znajući kako
dovukao kući.
mislio sam
sjeti se kada ti se zadnji put dogodilo da je jedino
čega se od prethodne večeri sjećaš
nekakav nepodnošljiv bijes
i jedan jedini prizor:
šutam šljunak
ili kamenje – ono
luđački odskakuje
i zabija se u
noć.