Divovski koraci | Krešimir Pintarić

KLUB BORACA

kada smo izašli iz kina
Krešo je bio u svom
– za takve situacije –
uobičajeno bijesnom raspoloženju.
psovao je Hollywood kino Europa kinodistributere općenito
nacionalnu televiziju slobodu tiska globalizaciju vladu
katolike.
tu sam ga prekinuo podsjetivši ga da je i on sam katolik.
to je bio krivi potez
jer je za trenutak zastao
i okrenuo se prema meni:
TI zaveži!
to je bila TVOJA briljantna ideja
da se ide gledati ovaj film!
nakon toga je nastavio psovati
filmske kritičare krupni kapital binske radnike
Židove crnce kosooke bijelce.
ovaj put nisam ponovio grešku.
još je nekoliko puta opsovao Nomad
a onda je zapuhao tako snažan vjetar
da se činilo kako je temperatura odjednom pala za 20 stupnjeva.
to ga je ušutkalo –
ne i smirilo.

ispred Mimare je hrpa klinaca na skateovima
pokušavala slomiti vrat.
Krešo ih je prezrivo pogledao
i zavrtio glavom:
pogledaj ih molim te!
umjesto da se drogiraju negdje na toplom!
kimnuo sam u znak slaganja.

dok smo prelazili ulicu
pored nas je prošao školski autobus.
kada su primijetili da gledamo u njihovom pravcu
dvadesetak klinaca nalijepljeno na prozore
isplazilo je jezike ili podiglo srednji prst.
pogledao sam postrance Krešu.
mislio sam da će ga to potpuno razbjesniti
ali nije.
misliš da si pametan
rekao je mirnim glasom
ali klinci te na kraju uvijek razjebu.