Clown | Milko Valent

15.

 

Bacanje kocke

… na putu odbacivanja, na…

Iznenada, tako se svima pričinjalo, dugo vremena nakon dolaska u bolnicu Clown je počeo patiti od blažeg oblika klaustrofobije; u kutu pored vrata osjećao se je neugodno stiješnjen, gotovo paraliziran, prestrašen i sputan. Bijelo Štene salamunski je presjekao stvar: premjestio je Cvjetka na njegov ležaj i tako prilično poboljšao Clownovo stanje.

Clownov novi krevet bio je smješten tik do prozora. Da je samo htio makar i na trenutak proviriti, vidio bi poznati drvored u panici žutog. Opet je svijetom haračila jesen. Jesenska nezaustavljivost tiho je nagrizala monumentalni prilaz bolnici, a prvi mrazovi svakog jutra neumorno su bacali sjedine na sudbonosno truplo aleje. Prekrivena jakim svjetlucavosrebrnim ukrasima, oštroblijedom maskarom, sablasno je pružala magli, vjetru i suncu svoju dvojnu trulu crtu. Oko podneva, one naopako i surovo izmišljene točke dana kad bi kolebljive kose zrake svjetla uništile i posljednji trag bijele krabulje mraza, trulež aleje bila je najvidljivija. Mrtvo lišće neumitno je nestajalo; listovi-mrtvaci natjecali su se u raspadanju.

Clown opterećen civilizacijom, sumnjivim slojevima nasljeđa, nije smatrao da bi se gledanjem kroz prozor mogao naročito produbiti ili čak oplemeniti. Gledati u prozor, bolje reći u prozorska stakla, ne obraćajući pažnju na okvire i mehanizam za otvaranje, bilo je njemu daleko zanimljivije i, kako je tada mislio, probitačnije, jer mu se činilo da istovremeno kada gleda prozorska stakla ostvaruje providnost koju bi i sam volio posjedovati, takvu providnost kakva bi ga samom svojom prisutnošću mogla unekoliko zadovoljiti ili barem obradovati u njegovu naprezanju; već i sasvim neznatan djelić tlapnjom opažene providnosti, nalik na prozorsku, budio je u Clownu obrise poluge kojom bi mogao djelotvornije pokretati svoje nevidljive, zamućene teškim crnilom unutrašnje snage.

No ta toliko žuđena providnost, možda baš i otvorenost, neprekidno je izmicala, a on je istovremeno znao, zapravo samo slutio, da je neproničan i gust. Tek u izvanredno dogođenim tananim podudarnostima onog-nečeg i onog-nešto, u slučajevima, slučajno bi ugledao prozirno mjesto dodirnuto nekim potpuno nelogičnim osvjetljenjem. I na tom, površinom beskrajno malom mjestu, na tom istanjenom prostoru krhkog bljedila, u tom varavom trenu iskupljenja krute sudbine prestupnika i prognanika kakvim je očito on bio, a za sve one nepronične unutrašnje clownovske jezgre i slojeve, za sve one ubitačno napredujuće strahove, za sve proklete otkucaje nevida i bolne zapriječenosti, vidio je suludo uzburkanu smjesu svoje neobjašnjive, a mukotrpne mnogostrukosti. Vidio je svoj namaz neiskazivih svjetova, bijelih svjetova koji se ne mogu pozitivistički klasificirati, svjetova kojih se putanje ne mogu izračunati, predvidjeti ili kartografirati; njegov namaz, viđeni bris na stakalcu svega postojećeg, u trenu je živnuo nevinu jasnost. Izvornom gestom iskona, djetinjasto zabezeknut i ne misleći ništa loše, želeći samo iskazati svoju najednom-ljubav neoprezno je zagrabio u svijetlo mjesto i time, tim nezgrapnim i ishitrenim činom dječje neobuzdanosti, prestrašio nježne dragulje koji su počeli lepršati poput čađavih pahulja i padati negdje u toplu, domaću, udomljenu neproničnost i neshvatljivost.

U bolnici vrijeme poprima sporiju boju; katkada i ono sasvim osobenjačko, osebujno vrijeme subjekta. Clown nije znao i nije mogao proniknuti ne utječe li ta sporost na rijetko pojavljivanje prozirnih mjesta.

Ali Clown je vjerovao u slučaj; vjera ga je napajala tvrdokornim osjećanjem neprispodobivog strpljenja i mirnim fluidnim čekanjem, a ponekad i tihim bjesnilom spram ortodoksnih zastranjenja, spram nekontroliranim užasom mirne i nepokolebljive postojanosti vjerovanja, sumnjivog ulaganja bez čvrstog pologa, bez teško obrazloživog pokrića.

Bjesnilo/užas obožavaju iznijeti tučeno vrhnje pjene. Kad bi bio napadnut samim sobom, bjesnilom užasa ili užasnutim bjesnilom, oko njegovih punih smirenih usana pojavila bi se pjena: vrcana slina načas razorenog, ali i potvrđenog strpljenja; gusti okrajci sline padali bi na njegova uzbibana prsa, a mljackavo bjelilo brzo je krutnulo stvarajući otočiće skrame, mrlje bjesnila; škrgutanje zubi pratilo bi proizvodnju pjene, škrgut je kloparao oštro i glasno stružući zubima u odurnom ritmu obeznanjenosti. ALI ni tada, u mučnom vremenu ekstaze, to nije značilo da je Clown bez vjere, bez nade; ipak, on je znao da su vjera i nada samo stanja tvrdokornosti, zalog preživljavanja, nipošto ne ono zbog čega se vjeruje ili nada.

U takvoj tvrdokornosti, kroz nju i s njome, Clown je razvio i osustavio još jedan obred: obred bacanja kocke. Time je, zapravo, testirao neke rezultate teorije vjerojatnosti.

Već prije, kod kuće, znao bi satima bacati kocku, katkada do duboko u noć, a kad bi na kraju, pred zoru, usnuo, nastavio je sanjati bacanje. U snu je bilo mnogo teže; u snu je gubio sabranost, a bez nje djelatnost bacanja iskri opasnim sjajem, nema svoj duboki iznutreni smisao: ukidanje slučaja ili barem otkrivanje puta kojim bi se u dogledno vrijeme on, odnosno njegove pretpostavke mogle ukinuti. Bez sabranosti, okupljajućeg prepoznatljivog mjesta, bez sidrišta sve postaje odista teže, možda nesavladivo, čak uzaludno i bespotrebno. Jednom je tako u snu bacao kocku. Kotrljajući se zamišljenom ravnom i glatkom plohom u snoviđenju, svaki puta bačenoj kocki trebalo je mnogo vremena da se smiri i pokaže broj, a svaki puta kada bi se smirila pokazivala je dvojku. Clown to nije mogao izdržati. S izrazitim krikovima nezadovoljstva, s naglim hripavim uzvicima “Dosta!” i “Dosta je dvojke!”, probudio se je oznojen, shrvan, malaksao i zaprepašten. I s pravom! Jer on je kocku u snu bacio tisuću dvadeset i tri puta, 1023 puta, i svaki put pojavila se je dvojka, što je bilo nemoguće. A u tom vremenu, prije dolaska u bolnicu, Clown još nije bio navikao na pojave takozvanog nemogućeg, nemogućeg prema matematičkoj teoriji vjerojatnosti koju je sam razradio. Ono nesvjesno ga je nadmudrilo; ono nepronično isprelo je podlo tkanje izvrdavanja na koje još nije bio spreman. Cijeli je dan razmišljao o tome. Zar je njegovo nesvjesno otkrilo metodu bacanja koja ukida slučaj? To bi doista bilo nevjerojatno, odnosno to bi bila potvrda Einsteinove teorije apsolutnog determinizma relativnog; sve bi završilo Einsteinovim riječima: ”Bog se ne kocka!” “Fuj!”, rekao je Clown na kraju tog uzbuđujućeg dana. “Totalna zbrka”, dodao je drugi i završni dan razmišljanja o tom snu.

U bolnici je bacanje kocke ipak bilo veselije i utoliko napornije. Gotovo svakog popodneva, sat ili dva prije večere, Clown je provodio vrijeme bacajući kocku. Bambi, Cvjetko i Jevrem, radoznali spram svega što nije uobičajeno, pobožno su ga pri tome gledali. Cvjetko bi se ponekad toliko zaboravio gledajući Clownove pokrete da je užinu sve do večere netaknutu držao u ruci.

“Takooo! Hvala ti na jastuku, Cvjetko. Da, da, dva jastuka uspravno polegnuta pogoduju ispravnom obliku kralježnice… tijelo je čvršće, a stav, općenito i o svemu, stav je jasniji, koncentracija bolja. Pazite, drugovi! Zavučete se lagano u krevet, namjestite leđa na već pripremljene jastuke, a zatim uzmete plastični pladanj, tu odvratnu buržoaskim naslijeđem nametnutu imitaciju drva, ukraden ili poklonjen, svejedno, stavite ga u krilo pa krpicom, po mogućnosti mekom i pamučnom i već odavno priređenom za tu svrhu, obrišete ga pomno da poprimi visoki sjaj; neka zasvijetli kao kurvin torzo pred izlazak na korzo; neka se pladanj raspali izuzetno morbidnom željom da na njemu kocka izvodi piruete, brza kotrljanja, frajerske gafove, premete nazad i naprijed, mađioničarsku zajebanciju, matematički ekvilibrizam pojavljivanja brojeva itd.; neka pladanj bukne zlatnim listovima presvučen kao Bokassa Prvi i Zadnji za vrijeme veličanstvene krunidbe u Centralnoafričkom carstvu, i vi, kao što je to i Francuska, isplatite dvadeset, trideset milijuna dolara… neka osjeti taj pladanj da je na mirnom ladanju… na ladanju gdje se vrpolji SLUČAJ u neodgovornom odmarajućem kotrljanju…; pladanj, da, pladanj mora biti oduševljena površina u krilu, mora biti zadovoljena površina okružena… hm… njegom. Takoooo! Pak bi trebalo potom uzeti kocku, najbolje lijevom rukom, jer su najčešće… ma to nije važno… no ipak… reći ću… jer su bolji rezultati. Treba pričekati nekoliko iscrpljujućih trenutaka i onda početi; nemojte dugo, dugo prekidati, sve dok vas ne zaboli ruka ili dok ne otkaže mozak. Sada, a što vam drugo preostaje kad samo ja imam pladanj i kocku, sada gledajte!”

Mrtva tišina. Svi su gledali napregnuto. Jesenski dan uguravao je mrak u sobu 36; činio je to silovito i nekontrolirano, tako da se ništa nije moglo razabrati osim mutnih obrisa namještaja i ljudi; već oko pet sati popodne soba je podsjećala na zjenicu ponekog lika slikara Doménikosa Theotokópoulosa, kafkijanski je gledala u njoj nesaznatljiv svijet.

Bambi je upalio stolnu svjetiljku. Učinio je to mirno i pedantno, a zatim se je ugodno smjestio u napregnutosti gledanja. Njegove oči odsjajile su i odbljesnule svaku brojku.

I danas je Cvjetko zaboravio na užinu. Njegov sendvič nemoćno je visio u ruci autora gledanja i na očigled svjetiljkinog svjetla nezaustavljivo oksidirao kao i svaka stvar koja ne posjeduje moć poimanja, jer u suprotnom bi sebe sveo na puki znak i tako ostao duže, možda čak i besmrtno, ostao kao spomenik Cvjetkove zanesenosti, zaokupljenosti fizičara i ljubitelja klasične glazbe; dakako, ovo zadnje ne treba nikada smetnuti s uma.

Nogometni stručnjak, Jevrem, još je prije bacanja kocke smazao sportsko-naturalističkim stilom svoj sendvič, tako da inače moguća oksidacija nije dolazila u obzir. Oči obrubljene sipkavim pjegicama rasipnog intelekta uperio je u blistavi kuhinjski pladanj, u munjevitu kocku išaranu brojkama.

Mrtva tišina. Svi su gledali napregnuto. Jesenski dan uguravao je mrak u sobu Doménikosa Theotokópoulosa.

Motreći sipkavim pjegicama šestice, dvojke, trojke, četvrtice, petice i neizbježnu jedinicu, Jevrem je maštao o svojim igračima, “pulenima” kako ih je zvao, a koji su sada bez njega dotučeni i obezglavljeni morali prokockavati mnoge, ali zaista stopostotne prilike, jer nije bilo njegovog neosporno stručnog, diktatorskog, sablažnjivo jakog vodstva. Naročito ga je uzbuđivala pomisao na jedinicu, na vratara Temistokla, grčkog igrača kojega je klub uspio nabaviti za ciglih… hm… ni u snu se ne smije prisjetiti te sume; čak se je sedam evropskih klubova otimalo o tog popularnog momka, a onda se ispostavilo da i nije baš tako vrstan. U pet ili šest utakmica primio je ravno 38 golova, što je bilo ravno katastrofi. Jevrem nije mogao doći k sebi. Strašno se razljutio na mladića. Običavao mu je tada govoriti: Temistoklo, budalo jedna, zar ti nisam sve rekao prije utakmice? Kretenu, have you ever seen, klipane, such a gool?! you must be very fool all your life, jer ako ovako nastaviš, Alaha mi, nećeš realizirati sve mogućnosti in our club, understand?, ha, budalo blesava, proton budalon, razumiješ li ti mene uopće?; mogao si barem malo jezika naučiti kad si već ovdje, grčki mudracu! A sad, marš u karantenu! Na sljedećoj utakmici brani mrežu kako znaš i umiješ, jer naša organizacija ne trpi besperspektivne, jer ću te, bogami, dati išibati i uskratiti ti loptu… Loptu ću ti USKRATITI, gnjido… Ja sam Aleksandar Makedonski… Već smo vam jednom pokazali i nema razloga da to ponovo ne učinimo… otkuda najednom Clownu toliko šestica… šest utakmica nećeš igrati uzastopce ako ovako nastaviš, premije nikad nećeš dobiti, hranarinu ću ti ukinuti, jest ćeš grah, gravče, pasulj, bob, bažulj… prdenje ili prđenje toliko će te izmoriti da nećeš moći ni utakmice gledati, a kamoli igrati… eh, lopove, platit ćeš sve one izgutane golove… pogledaj ti ovo, Clown je poludio, samo šestice, bit će sretan, on, Clown, pah! hhh, hhh… i… ?… jok!… tres… opet šest… prdež će ti upropastiti prkno pa ćeš kenjati kroz pupak… aha, aha, ni kulturom se nećeš smjeti baviti… što?… buniš se… pazi, ako te uhvatim da čitaš subverzivnu liriku ili romantičnu literaturu one novinarke o Panagulisu, gotov si… cvik… i nema te više u klubu… da, da… jer naš klub nije anarhističko gnijezdo i ne treba ultraljevičare nego uzorne i uredne sportaše… nego što!… nismo mi ovo ili ono, mrmljavče, mi smo ovdje da igramo nogomet, pravi nogomet, mi smo ovdje da časno pronosimo slavu poštene kopačke… da se uzdignemo na općoj tablici vrijednosti… da svoju zemlju, jašta, uzdignemo, bolan, da je predstavimo u finom svjetlu vani, neka vide što naš nogomet može… makar i s internacionalnim postavom, yes, neka vide… a ti samo bacaj kocku, kockaru… neka vide, sve neka vide, ma baš sve neka vide, neka vide skromne, a kreposne momke uzdignuta čela, kako nesebično, bespoštedno i ne misleći ni na što drugo osim na nogomet, lovu i lokal “Kod starog centarfora” igraju prvoklasni moderni nogomet s bezgraničnom ljubavlju… zapamti, iako smo mi tebi dali nešto… mi smo ipak u biti AMATERI, a ne profesionalci… kako nas više formalno nego bukvalno vode u tamo nekom NSH… o, Temistoklo, ne budi kurva, igraj dobro, budi dobar… u moje vrijeme igrali smo samo iz ljubavi… oh, kakav je to bio nogomet!… pazi, zamisli, igramo… fina proigravanja isprva… zatim dupli, trostruki pa i četverostruki pas… pa brzo prema šesnaestercu… pa puc, puc… a kad treba, onda i fantastično brze kontre… precizno nabacivanje iz kornera… pa onda bravurozne škare, bog te mazo, pa onda sitni vez oko sredine igrališta… uf, kad se samo sjetim… prelaziš trojicu… a oni zuje… strašni dribling… nabaciš, a frajer skupa s loptom utrči u gol… ili topovskim udarcem iz voleja raspali pod prečku… eh!; istina, danas imamo i drugačiju koncepciju, nije važna toliko ljepota igre, već efikasnost… bodovi… slušaj me, Temistoklo, budi dobar, pa ti si bar uvijek bio pravi, svi su se otimali za tebe, vlastiti klub nosio si u srcu kao svetinju, sve je to poznato jer inače te ne bi ni otkupili, bogamu, pa što ti je u posljednje vrijeme, ha, što da radim, nisi samo ti u pitanju, ali ti si, bogati, najgori, a toliko smo uložili… vi ste gamad, ja crkavam radeći, a vi se samo vozikate, ganjate mačke, furate komade na tulume, kondicija vam je za kurac i tako dalje, i tako dalje, pa vi ćete mene otpremiti u ludnicu… eto, na primjer ti, Temistoklo, klipane, ponašaš se kao da nas financira Onasissova kći; onakve golove, majko moja, ne bi nitko primio pa čak ni totalni laik, eh, a koliko sam ti puta već govorio da je suština neprimanja gola u tome da se na vrata postavi vratar, golman, goalkeeper, kužiš, joj, pa koliko ti godina imaš, jesi li si punoljetan, jašta, razmisli malo kako i što radiš; na primjer jučer, što si učinio, nesretniče, sroljo božji, devet golova si primio, devet ti bogova jebem, kud si mislio, o suštini stvari sigurno nisi mislio, a poslije svakog treninga opomenem te, kažem ti da prije spavanja barem pet minuta misliš o suštini, đubretaru, jesi li svjestan što si jučer učinio, ha, naravno, bleneš ko tele u udžbenik Tumačenje igre putem silogizama, bleneš, a ništa ne razumiješ, znaš li što si učinio primivši devet sramotnih pacerskih golova, ne znaš, naravno, tupane, ha, priznaj na što si mislio jučer za vrijeme tekme, šutiš ha, hoćeš da ti ja kažem, frajeru, eto, kretenasta glavo, na pičku si mislio, a ne na suštinu, na zadatak; dakle znaš li ti nesretniče što si učinio jučer, ha, da ti ja kažem, ni manje ni više… iznevjerio si suštinu neprimanja gola, jer si, iako postavljen na gol da čuvaš suštinu, jer si raširio noge koje su u fatalnom duelu između tebe i lijevog krila protivničkog kluba bile raširene u njegovu korist, što će reći, nogometni nepismenjače, da je protivnički igrač ostvario suštinu svoje funkcije koja je u davanju, zabijanju, zakucavanju golova, a ti… trica, hvala bogu!, kud bi Clown sa svim mogućim šesticama… a ti si tako ostao bez svoje suštine, dok je on svoju ispoljio, očitovao, je li, pa tako, nulo jedna, rezoniranje, zdravo razmišljanje, upućuje na to da si sada ništa, jer nemaš potrebnu suštinu, hm, da bi bio nešto… eto, bogati, u svakom klubu otkad je počela era modernog nogometa postoji proširena teoretska nastava, a glavni je predmet Usmjerena filozofija nogometa koji svaki nogometaš mora dobro naučiti… što, ti spavaš kad ja tumačim, ha, zar nisam rekao da svi morate nabubati barem prvi i osnovni princip koji u filozofiji nogometa lijepo glasi… hajde, reci ti, ne znaš, to sam i mislio, glupane! a koliko smo radili, čitavu prošlu zimu, čitavu zimu nisi smogao snage da naučiš dvije-tri rečenice, zar tamo ne stoji lijepo da osnovni princip ex nihilo nihil u nogometu ne funkcionira zbog toga što, a tvoj primjer to lijepo ilustrira, što protivnički igrač dakle crpi svoje nešto tako što uzima, ako mu dozvoliš, tvoje nešto, a tvoje izgubljeno nešto jest gubitak tvoje suštine i postignuće njegove… jer tvoja je suština nepropuštanje lopte, a propuštajući je, i time ostvarivši svoje ništa, omogućio si protivničkom igraču da postigne svoje nešto i tako ostvari svoju suštinu, odnosno da tako potvrdi onu staru nogometnu poslovicu: ex nihilo totum… ah, toliko sam to puta ponavljao, da, da, a što tako kričavo buljiš u mene, a, Temistoklo, eh, znam te… šuti, ne govori, i nemoj se vaditi na proširene vene, simulantu, jer su one samo akcidentalno obilježje trenutka primanja gola… sve te ujdurme, međutim, znaš li kuda vode?… aha, vidim, to znaš, eh, ptico, direktno vode izopćenju iz našeg kluba koji je uvijek postizavao makar malo, ali ipak nešto, a nikad ništa… bili smo nepobjedivi, najveća tragedija bila je kad smo igrali neodlučno… hm, hm, hm, Clown se uopće ne umara bacajući kocku, bravo, jedinica, bravo, bravo, Clown… eh, da, da, tako je on govorio Temistoklu, nije ga izbacio iz kluba, dao mu je šansu, mali se je ipak popravio, zloćko jedan, eh! a kad on izađe iz bolnice i opet prihvati klub u šake, bit će sve bolje, i za klub i za njega, sve će opet biti dobro i svi će se u klubu slagati kao braća, osobito na kraju sezone kad se svodi Ništa i Sve, također i poslije svake utakmice kad se grli, ljubi, pjeva, a boce piva oduševljeno padaju na stadion i odbijaju se od elastične tartan staze… mi puni svega – veselo napuštamo teren, a oni puni ničega – sneveseljeni, snuždeni, razočarani napuštaju teren na kojem su zapravo nestali, postali su ništa, postali su nula jer nisu ostvarili svoju suštinu…

Clown bešćutno mirno baca kocku na imitacijsku plohu. Povremeno se samo prene njegov nožni palac provirujući ispod plahte u nježnu mirnoću pristigle večeri, u varljivu blagost zatišja grube, razarajuće jeseni.

Mrtva tišina. Svjetiljka škrto isporučuje svjetlo. Tišina. Samo kocka, kotrljajući tijelo, tiho bruji.

Sendvič fizičara i ljubitelja klasične glazbe već je dobrano oksidirao viseći nemoćno u duhom odsutnoj ruci.

Ali ne bruji samo kocka. I tišina bruji. Ona je brujalica; ona je nepopravljivi vodopad pamučnih kapi. Tišina: to su zvučni zabrujani tamponi vatiranog prostora. I tišina je glasna. U sobi Doménikosa Theotokópoulosa još i više. Snažnije. Još nisu otkriveni aparati koji bi očitali njezine decibele. Osobito ne u sobi 36.

U trgovačkom/trgovčevom mozgu smjenjuju se brojke nemjerljivim brzinama, naizgled nezavisne od prostog niza brojeva utisnutih na drvenoj kotrljajućoj kocki. Uostalom, trgovac je bio načisto sa sobom i imao je svoje mišljenje o zabavi svog sobnog druga. I ne samo to. Imao je i uvjerenje. Po njegovom najdubljem uvjerenju kocka je već odavno bila bačena, a voda Rubikona je nezainteresirano tekla, ta lijena mačkica, ta krivudavo-sudbonosna rječica ekonomske nauke; ali da je to prije shvatio, on, vajni direktor tvornice bijele tehnike, ne bi danas bio ovdje i gledao ovog proleterskog buržuja/aristokrata, malograđanina Clowna, ne bi gledao kako se ovaj bavi onime što je već odavno učinjeno; jer danas upražnjavati bacanje kocke može samo ili luđak ili čovjek koji postaje revolucionaran u bilo kojoj oblasti, na bilo kojem području… Ipak, morao je to priznati, fasciniralo je to bacanje, ali zbog čega je tako djelovalo to nije mogao dokučiti. Svejedno, morao je priznati da kad bi se ekonomskom politikom bavili tako strpljivi ljudi kao što Clown, bez obzira na njegov karakter i na ove čudne poteze s kockom, cvala bi i politika i ekonomska nauka. Bio je siguran, naprosto ga je hrabrio sve nametljiviji zaključak, da bi on i Clown mogli dobro surađivati po principu fifty-fifty. Clown bi recimo napisao knjigu o kritici političke ekonomije, a on bi je distribuirao diljem našeg gladnog tržišta. I ne samo našeg, naravno. Pardon! I ne samo našeg, dakako. Vani su gladni za djelima naših ekonomista; fenomen naše čudesne stope rasta od 7% godišnje impresionira čak i najrazvijenije zemlje. Primjerice, ekonomistima u mnogim zemljama uopće nije jasno kako smo mi mogli postići takav postotak. Moram priznati da nije ni meni, jebiga! A stvarno, otkud uzrok takva rasta? I kako izgleda taj uzrok? Ma, jest, istina je, radili smo i radimo kao marva, čak nam i penzioneri pomažu, a o studentima da i ne govorim; također ne treba zaboraviti, ne smije se zaboraviti da imamo dobrovoljne radne akcije… Ah, što mi to prije nije palo na pamet! Pa zar ne bismo mogli izvoziti kompletnu tehnologiju radnih akcija? Mogli bismo, jasno! Eto, neka Clown izradi samo teorijski dio, a ja ću prodavati. Oh, sav se raspekmezim kad se samo sjetim na što sam sve sposoban! Ja sam prototip pravog trgovca. Oh, da, molim lijepo, kako ste, pet posto kao za vas, dođite nam kad želite, da, dođite na opet, na usluzi, molim, doviđenja, nemojte, joj, stvarno, što ne kažete, ta vidite vi to, potrošački krediti, što ćemo, tako je to, rabat nije baš najbolje pogođen, molim, molim, svakako, marža ni spomena vrijedna, ah, jedva izguramo, ni trgovina više nije kao nekad, servus, servus, gospodinedruže Iohannes, kako da ne, pozdravite drugaricu, gospođu i tako dalje, naučio sam sva ta sranja, molim, kako da ne, samo izvolite, ljubim ih u dupe… Oh, da, ja sam savladao gramatiku trgovine. I ptičje mlijeko bih prodao. Ma, hajde, sve bih prodao. Ja sam u stanju prodavati na malo i pijesak u Sahari; dijafragme i spirale prodavao bih čak i nerotkinjama… kupovale bi kao lude; da, da, onaj pijesak, zamisli… fino u vrećice od pola kilograma… a poprijeko lijepa etiketa… vidiš, ono, Beduina u grandioznoj pozi na jednogrboj devi… usiljeno se smješka… žulja ga grba… već osmi puta Clown je izvukao peticu… zbog svih mojih trgovačkih moći postajem katkada tako narcisoidan da ne mogu ništa raditi… sve, baš sve bih mogao prodati… na primjer… zimske kapute, vunene ogrtače, krznene bunde… a sve u Sudanu, ma što, mater bih svoju prodao njoj samoj… divan sam, krasan sam, pravi čovjek; ono s prodajom frižidera Eskimima već je otrcano, ali svejedno… uf, uf, to je bio vic!… pogledaj ti ovog Clowna, same petice, baca li baca… vrlo lako, kao u priči, vrlo lako zamišljam propisno izrezbarene tuljane i raskomadane ulješure uredno posložene u frižideru, a frižider stoji uz ledeni zid iglua, priključen na akumulator ili na motor automobila parkiranog u ledenoj garaži pokraj iglua, ali to nije važno… u frižideru je minus dvadeset, a izvan njega minus trideset… ali ni to nije važno, tko te pita, važan je standard…

Mrtva tišina živo bruji. Čuje se samo kuckanje po pladnju nabacivane kocke. U intervalima od desetak sekunda oglašava se sudbonosni mrmor uzastopnih i upornih pokušaja da se slučaj nekako dovede u pitanje.

Sendvič fizičara i ljubitelja klasične glazbe već je dobrano oksidirao nemoćno viseći u duhom odsutnoj ruci. Cvjetko kao Cvjetko: misli o dostojanstvenim i nezaobilaznim stvarima. Iako ga je onaj Clownov govor o kruškama neko vrijeme ozbiljno pokolebao, ipak je tu kolebljivost brzo uspio skresati na zanemarivu nijansu. I sada misli o kruškama. Svečano i s punom prisebnošću sebi obećava voćni festival: kako će kad se vrati kući pojesti nebrojeno pladnjeva punih krušaka, donesenih posredstvom “osobe na svom mjestu”. Stvarno, ta osoba bijaše zaista na ”svom mjestu”. Strašno debela i nepokretna, s ogromnim industrijskim grudima koje su duboko dolje ne-zna-se-gdje visjele, podsjećala je na pokretno priručno mljekarstvo u Prvom svjetskom ratu. Za Cvjetka je to bila sretna okolnost i on ju je neobično mnogo cijenio, jer je na pladnju uz kruške dobivao i pune viseće dojke, a što je bilo praktično i korisno iz više razloga. Već je jedan bio dostatan da Cvjetka razveseli do ludila: sočna jestivost. Sočna se jestivost, govorio bi Cvjetko svojim sobnim prijateljima, razlikuje primjerice od obične suhe jestivosti. Suha jestivost objedinjuje hranu neophodnu za rast i obnavljanje koštane srži, dok sočna jestivost ublažuje mukotrpno življenje u otuđenju i ima funkciju deserta, intelektualnog dodatka ostvarenog kroz živu praksu fiziološke stvarnosti. “I tako vam ja, kad napokon stigne pladanj pun obilja, gricnem malo kruške, malo dojke.”, završio bi skromno Cvjetko. Naravno, moralo se dogoditi. Jednoga dana, Cvjetko misli da je to bila nedjelja, odmah poslije ručka donesen je pladanj. S kruškama je sve dobro prošlo, ali kako se je taj dan neobično raspoloženo osjećao, čak malko neobuzdano, gricnuo je lijevu dojku suviše jako. Svilen-koža viseće, a sočne sisurine njegove supruge bezglasno je sjekutićima i očnjacima u trenutku bila do krvi izvrijeđana. Žena se, jasno, pošteno uplašila, i tako je Cvjetko morao na liječenje. Mora se reći, mislio je često Cvjetko, mora se reći Cvjetku u korist da je liječenje je bilo ono najmanje što ga je kosnulo; više, daleko više, pogodio ga je nedostatak redovitih pladnjeva s kruškama i, na drugom mjestu, nedostatak slušanja gregorijanskih korala; stoga je žarko želio otići iz bolnice kako bi se opet nesmetano mogao njima posvetiti, kruškama i koralima, i kako bi mogao što prije ispuniti svečano obećanje dano supruzi da više nikada neće tako nesmotreno grickati njezinu dojku, da više neće biti mali zločesti dečko. Oh, kako je Cvjetko s poštovanjem i s dubokom odanošću gledao pladanj na kojem se je zbivala tako profana igra kao što je to bacanje kocke.

Mrtva tišina, mrtvačko brujanje sudbine brojeva. Clown i dalje baca; unatoč svemu Clown je i dalje bacao… Uskoro će doći sestra Martina i pozvati ih sestrinskim glasom na večeru; milozvučno će zatreperiti svojim odlučnobrižnim pokretima.

Ali prije no što je stigla Martina, nešto se je iznenadno pokrenulo u Clownu; sjećanje na djetinjstvo preplavi mu intimu, a ružičasta pretapanja prisjetiše ga kako je dobio kocku. “Vi sebi”, najednom se u grobno-bolničkoj tišini začu njegov promukli kockarski glas dok je odmicao pladanj protežući se, “vi sebi ne možete predstaviti kako sam se radovao taj dan.” Svima je na neki način laknulo:
– Cvjetku je ispao oksidirani sendvič.
– Bambi je u trenutku prekida tišine razmatrao teško pitanje opskrbe Eskima vodom.
– Jevrem je sasvim oprostio svom vrataru. Milujući u mislima čvrsto Temistoklovo tijelo hvalio je njegovu vještinu branjenja, njegovo ničim osporeno sportsko oštroumlje.

“Došao mi je ujak”, nastavio je Clown. “Poljubio me je u moje upravo navršeno šestogodišnje čelo, a onda izvadio mali neugledni zamotuljak. Odmotao ga je polako i pažljivo. Ja sam buktao od nestrpljenja da vidim što se krije u njemu. Moje vrijeme iznutra, razumijete, trajalo je možda satima. U stvari, ta to je jasno, trajalo je svega desetak sekunda. Na ujakovom dlanu bljesnula je kocka. U to doba meni se je činila mnogo većom. Izgledala mi je veća nego danas. Ujak je rekao da je to kocka za igru. Ali, već tada, ja sam znao da nije za igru. Barem ne za igru na kakvu je on mislio. Iskustvo je potvrdilo taj neposredni uvid. Dovoljno će biti ako vam samo kažem da…”, Clown je prekinuo rečenicu jer mu je pogled slučajno pao na apatična, elektroškovita lica njegovih sobnih drugova, a koja su prije večere uvijek izgledala tako. ”A tek njihove sedativne oči, nepomične, mirne!”… lutao je Clownov pogled… lagano. “Bijelo Štene i suradnici znaju svoj posao”, pomisli kockar.

 

* * *

Posljednja večera
(guste igre – nacrt sna)

Clown je sanjao.
Ali to još nije ništa.
Clown je poslije sna dotjerao san.
Ali to nije sve.

Zašto su moji snovi tako neuljudni?

Clown

Clown je marširao. Za njime tri sobna druga. Klatili su se u hodu škljocavih nogu. Ispred njih brzo brza sestra Martina. Guznim polutkama titra zrak. He, he, he, smije se prostor unaokolo. Clownu se u džepu ovlažila kocka. Titra zrak. On se približi sestri Martini. Unese joj se u crnomanjasto lice. Njezine nadusnene dlačice ljutito su drhtale. Kroz njezina usta proviri mrkocrveni jezik. Opasno zalepeta. Žustro fijuknu prostorom. Kao bič. Zvuk fijuka popada po bubnjićima.

– Clown, svrstajte se! – strogo ga pogleda sestra Martina.

– Sestro, htio bih znati što je za večeru – kreveljio se Clown, dok su mu štapići erotike ispadali kroz oči.

– Saznat ćete na vrijeme – nervozno odgovori Martina.

– Hoću sada!

– Na vrijeme!

– Vi me mučite, sestro.

– Na vrijeme.

– Ma, recite sada, sestrice! Soba 36 je nestrpljiva. Evo, pogledajte, izvrnite nam džepove. Nemamo večeru. Ja imam samo kocku. Ali ona vam ne treba. Ona leti glatkom površinom.

– Na vrijeme – uporno će Martina.

Četvorka hoda šuteći. Na čelu kolone, lijeva-lijeva, poskakuje sestrino dupe. Clown si misli svoje.

 

* * *

“Martina, mila lica, crnkasto oko, sokolovo perje, neudata, moguće iskoristiva za ljubav; o, Martina, sve si na svijetu, anđeo bolnice, rudimentarna nimfomanija, paradoksalna žena, ranjiva u prorez, bešćutna prema inteligentnim pacijentima, guzne polutke karakterne, svebojne u pregibu, čarobno drhtave, svinjska mast, požudne i jednostavne, to je Martina, dvadeset i šest godina; đubre, čuješ li moje krikove, zašto se podaješ samo Bijelom Štenetu, daj i nama, mladićima, regrutima, sirovim igračima kocke, ljubičastim tegljačima; daj barem meni, meni, Martina, ratnice sa špricom, i ja imam špricu, špricicu, nalivpero, njime ispisujem stranice sućuti, brodski dnevnik bolnice, da, sve ispisujem, evo ti šprica, gubavice, svi na odjelu znat će da sam te ubo u jabučicu.”

 

* * *

Hodnik je dugačak. Zidovi bijeli. Žmirkaju zastave tapeta. Martinine potpetice lupkaju ritam večere. Evo ih. Sala za blagovanje. Pored vrata stoji veliki pano s naslikanom žicom i vilicom. Sve čisto, suviše čisto. Suviše ljudsko. Jedan golub leti kao reklamni agent između stolova. Na njima jednostavne bijele plitice, a u njima limun; na njima magleni stolnjaci, batistene plohe bez veza. Lepršave studentice raznose hranu. Ovdje su dobile posao preko student-servisa. Martina motri. Hladno. Varivo se puši.

– ZAR VARIVO ZA VEČERU? – drekne Clown. Tri sobna druga, pripadnici sobe 36, pobunjeno i ponosno zirkali su u Clowna, velikog kockara. Pacijenti za ostalim stolovima ostali su zamrznuti u napeto-ledenom stavu očekivanja. Zluradog čekanja. Cvjetko se odjednom sjetio Olivera Twista, a da ni sam nije znao zašto. Sestra Martina mačje, opasno, blistavim kukovima obuhvati njihov stol. Bijela polukapica podsjetila je Bambija na prvu pričest, inicijaciju u perverzne skute.

– Clown, opet izgredi, je li! – šapne mazno sestra Martina.

– Hrrrrrrrrrrrrrrrrčak, fuj!

– Da pozovem primarijusa? – doda maznije.

Clown nehotice ispusti jedan erotski štapić.

– Kako želite – reče Clown i naceri joj se u usta.

– Clown, kako možete – reče zamuckujući – kako možete ispuštati erotske štapiće?

– Što ćete, stari iskusni frajer – reče Clown kockarski hladnokrvno i vragolasto, šeretski namigne. A onda se raspali. – Uostalom, kategorički, fantazmagorički, ako želite, odbijam varivo za večeru. Nije rat, bogamu!

– Tako je. Nismo mi Oliveri – javi se Cvjetko.

– Tako je. Nismo mi kompjutori pa da nam treba kolomaz – pridruži se Bambi.

– Mi smo bolesnici, teški astmatičari pronicljivosti, padavičari… mi smo rezerva, drugarice Martina – prijeteći je rekao Jevrem motreći je ispod oka.

– Tako je. Nismo mi avioni pa da nam treba kerozin, a kerozin je samo drugo ime za grah varivo – rikne Cvjetko.

– Slažem se s kolegom. Za vas bi bilo bolje da pronađete stručnjaka za nutricionizam, jer nama treba gusti sok, slatke tortice, guščja lagana pašteta, kavijar, bronhijalna plazma plavog kita… To je za večeru, a ne varivo, brutalni kelj, idiotski kupus, Rusija 1864. – žestio se Jevrem.

– Podržavam kolegu – strastveno pridoda Clown. – Nije ovo sibirska kaznionica, mrtvi dom, šči, dekabristi, stari Fjodor, gladni stepski vuci…

Pijavice tople pare veselo su plesale trbušni ples iznad tanjura. Sestra Martina je kao ukopana slušala kritičke opaske buntovnih pacijenata; bila je očajna, jer nije znala kako da postupi. Na vršku jedne lelujave pijavice pojavi se brižno lice njene majke.

– Martina, dijete moje – rogoborila je zabrinuto – ovo nije posao za tebe. Bolje da si prihvatila ono mjesto na Klinici za posthumnu rehabilitaciju…

– Ali, majko…

– Šuti. Imaš samo dvadeset i šest godina – razgoropadi se lice na pijavici – a radiš s ovim luđacima!

– Pardon, gospođo! – razljuti se Cvjetko.

– Što? Kakav pardon? Zar niste luđaci? U tanjurima je juha od gljiva, a vi govorite da je to varivo – treslo se je negodujući naborano majčino lice.

– Što hoće ova glava? – vikne Jevrem.

– Skinimo je s te pijavice – predloži Clown.

Bambi je uzeo nož s prvog stola i rekao:

– Ja ću joj otfikariti glavu – zavitlao je nožem – jer me podsjeća na jednu sto posto nevjernu ženu.

– Prvo je ubodi u usta. Odreži joj zatim jezik – savjetovao ga je Clown. – Mi ne volimo roditeljske glave na pijavicama. Osobito ne one koje puno pričaju o jesenskim novitetima.

– Neeeee… – krikne Martina – pustite glavu moje majke! Ona je moja majka i ako itko ima pravo izvršiti egzekuciju, onda sam to ja – odlučno je prosvjedovala.

– Dijete moje, zar i ti? – plakalo je lice majke. Po stolu su počele kapati suze, debele suze poput nogometne lopte. Nekoliko njih skotrlja se pod stol.

– Bambi, dajte mi taj nož! – hladno reče Martina.

Bambi u trenutku shvati da je njezin stav opravdan. Šutke joj pruži nož. U njenoj ruci nož se pretvori u oštri bodež. Martina sijevnu crnim pogledom i ispružene ruke krenu prema pijavici s majčinim licem. Soba 36 nijemo je promatrala prizor.

– Sada si gotova, stara droljo – procijedi Martina kroz tanke usne. Bodež je ubilački sjajio.

– Martina, zar sam to zaslužila od vlastitog djeteta? – tužno i rezignirano upita majka. Debele suze padale su hrpimice rušeći tanjure ispunjene juhom od gljiva. Martina se još više primakne.

– Dakako, zaslužila si. Kakav odgoj, takvo dijete. Bila sam prepuštena ulici, dok si se ti kurvala s mojim starijim bratom.

– Oho! – začudi se Clown. – Pa to je incest. Već je i zbog toga zaslužila smrt.

– Nisam, nisam… – zaviče lice majke. – On je mene prvi silovao. Što sam mogla protiv seksualnog grmalja?

– Šuti, lažljivice, pohotljiva flundro – tiho odvrati Martina unoseći se majci u lice. Sjajni bodež zasvjetluca zrakom i zaustavi se prijeteći točno ispred majčina grla. Ona zadašće molećivo:

– Oh, poštedi me zasad, kćeri moja. Nikad ti više neću prigovarati. Poštedi me… nedavno sam tek otišla u mirovinu… pa da barem malo uživam… poštedi svoju majku…

– Za kurve nema milosti – odreže Martina.

– Kćerčice, Martinica… – zavapi majka.

– Začepi, droljo! Ti nemaš pravo na posljednju želju.

– Kćeri moja, nemoj!

Bodež sune u grlo. Zaustavi mogući nastavak prethodne rečenice. Martina izvuče grkljan. Pijavica zakrklja. Cvjetko to nije mogao gledati pa okrene glavu. Martina odbaci bodež i prstima obje ruke iskopa majci oči. Iz jedne duplje šiknu valovi krvi, a iz druge juha od gljiva. Svi pobjegnu iz blagovaonice. Iz lijeve majčine duplje ispadne veliki transparent na kojemu je pisalo: GLASAM ZA DJECOUBOJSTVO – ŽIVJELI ABORTUSI!

Svi stoje pokraj velikog panoa s naslikanom žlicom i vilicom.

– Dakle treba smijeniti jelovnik – sudbonosnim tonom upozori Clown.

– Jasno – reče Cvjetko.

– Ali i način mišljenja – mudro ubaci Jevrem okrenuvši se sestri Martini. – Pokušajte shvatiti, sestro. Svi smo mi vitki, nama zaprška ne treba, naprotiv, samo nam može naškoditi. Nama trebaju aromatične, ekskluzivne, gurmanske večere. Na primjer onakve kakve je pripremao okretni UGHUN’bounda, poznati nogometni as iz Centralne Afrike. Najpoznatija njegova večera naziva se Surova kotlovina. To je izrazito mirišljiva večera…

– Ima pravo Jevrem – složi se Clown. – Vidite, kod nas se ne radi o pukim kalorijama. Kod nas je energetsko pitanje u drugom planu, razumijete, već i stoga jer se mi zalažemo za estetičku pokretljivost kuhinje, za pluralistički pristup upotrebi hrane koji u svakoj fazi pojedinog postupka mora biti stvaralački napregnut.

– Znači – pouči Bambi Martinu – večera mora biti lagana: ribiz, keksi razni, Jaffa Tea Import na primjer, indijski oraščići, mekani afrodizijaci, žablji kraci, kiselo vrhnje i eventualno mali graham hljepčići.

– Lijepo zbori Bambi – reče Cvjetko.

– Da, a osim toga ne treba zaboraviti činjenicu da smo svi mi odreda na neki osebujan način i intelektualci. Stoga nije nevažno obratiti pažnju na serviranje. Znam, to nije vaš zadatak, Martina, ali bi se ipak trebali malo zauzeti za nas; možda kriknuti za vrijeme dežurstva dva-tri puta Bijelom Štenetu u uho, prišapnuti mu kako smo mi, zapravo, izuzetni kao zeleni automobili, kako smo isključivi pa i buntovni poput štakora koji se bune kad su najobičniji objekti eksperimentiranja. Ali za razliku od štakora mi smo kontemplativni pobunjenici i zato nam je stalo do kvalitetnog servisa; nama treba čeznutljiva atmosfera, svijeće uspravne kičme, glazba diluvijalnih narodnih sastavaka, uspavane mimoze na rubovima stolnjaka pa i moderniji pribor za jelo… – objašnjavao je iscrpno Clown.

– Što sad kažete? – ponosno se isprsi Bambi.

S panoa najednom obavijenog maglom nestane žlica poput zaigranog leptira. Magla se razrijedi. Svi su se opet mogli zainteresirano gledati. Žustro su se zagledavali jedan drugome u oči. Usput su druželjubivo coktali neprilično se gurkajući laktovima. A onda im pogledi skrenuše naniže.

– Hm, hm, pogledajte ovo! – upozori čedni Bambi.

Ispod suknje sestre Martine počela je izlaziti velika žlica s monogramom C. Sukne uvis. Odleti u kut tavanice. Zvekne srebro. Rasprostre zvuk. U sredini milozvučnih slapova, šaljivih i operetno glagoljivih, Clown lapidarno zaključi:

– Ovo je moja posljednja večera.

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++
zatamnjenje
+++++++++++++++++++++++++++++++++++++

– A zašto?- upita Jevrem.

– Eto, od današnjeg dana počinjem teškim čekićem udarati čeone kosti kamiona – spremno odgovori Clown.

– ????

PROBOJ

ALBUS HORROR – LUNARNI BIČ
ILI – ILI

Možeš li gledati u jezgru, a da ne trepneš? Ako možeš, uđi i zatvori vrata! Možeš li gledati u noć, a da ne trepneš? Ako možeš, uđi i zatvori vrata!

Clown

Podigao sam pogled. Gusto ispisani papiri jedva su me mogli ohrabriti, jer rijeke će i dalje teći, a more će zadržati svoje struje. Čemu ta spoznaja? Ipak se moram odlučiti. Zagledao sam se u robusnu površinu mora. Puhao je maestral. Djevojka iz ”Aquariusa” upravo je spremala još mokre skije u omanji gliser. Opazio sam njene velike, ali pitome ušne školjke potamnjele od sunca. U moju svijest nahrupile su možda banalne primisli. Zamišljam kako bi bilo dobro šćućuriti se u nekoj od tih školjaka i osluškivati zapanjeno struganje morskih valova o ružičastu pjenu svilaste stijenke. Jedno je sigurno: to osluškivanje pridonijelo bi samozaboravu napetosti mojeg ili-ili putovanja, a ja bih postao idealni slušač pretvoren u uho, stopljen sa školjkom kao stari skelar s rijekom. Ali to nije put, to je stanje nepomaknutosti. Prijestupnici žive drugačije, žive u odlučivanju, a svaka odluka znači prijestup.

Clown, Zapisi o idealnom slušanju

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.