Clown | Milko Valent

sjemenke povratka
(žute bobice)

19.

 

(…primijetili su da se Clown miče, da počinje živjeti na vidljiviji način. U sobi Doménikosa Theotokópoulosa ugođaj je poprimao užurbaniji ton. Bijelo Štene je češće dolazio, katkada s asistentom, a ponekad i sa studentima koji su ozbiljna lica buljili u Clowna prisjećajući se slučajeva opisanih u ozbiljnim udžbenicima…)

Jevrem mi je kasnije pričao o svemu; osobito je naglasio da sam u stanju nepomičnosti proveo dvadeset i osam dana, a u stanju djelomične ukočenosti devet dana. Između ostalog, Jevrem kao Jevrem, diskretno mi je stavio do znanja da nije mogao izdržati bez naših noćnih pustolovina pa je Bambi silom prilika postao njegov ljubavnik… ali ako želim, ako stvarno nisam ljubomoran na Bambija, on će mi se rado opet staviti na raspolaganje. Objasnio sam pustopašnom nogometnom stručnjaku kako sam se izmijenio, kako je period putovanja ostavio neizbrisive tragove u meni i kako sam sada sasvim drugačiji čovjek; o metamorfozama povratka nisam mu htio ništa govoriti. Ništa od toga Jevrem ne bi shvatio. Bi li on uopće mogao pojmiti razliku između sloma i proboja, između putovanja i povratka, između jezgre i crne kutije, a o žudnji za potresnim bojama i šumskim grčevima da i ne govorim. Radije sam skretao razgovor…

Clown, Bilješke obične

 

Onirički bubnjevi

Bam. Bam. Ubrzane palice skakuću po nategnutoj mahovini prozora. Ludički bongo, bongo. Bum. Bum. Bum. Vrapčić leti drvoredom živživkasto. A ja, Clown, raspoređujem udarce povratka. Razmaknem žbunje, lijane, visoku zapletenu travu, mrtvozelene povijuše: proplanak obasjan s petnaest tisuća luksa. O, ljudi ebanovine, izvadite svoje masne palice i lupajte ritam Orinoco song! Oni stvarno vade. Gle, u slivu surove rijeke čujem bum, bum, bam, bam… žuta bobica prska pločaste sjekutiće, a televizijske vrpce vijore reakcionarne zastave: crne sa bijelim poljima, nizinskim kvadratima gdje plantažeri uzgajaju onirizam; bam, bam, videodisk pada na moju bolesničku postelju… vrtim ga na ekranu. Scene poslastice: Bijelo Štene stoji na sredini jednog ogromnog bam, bam, a kanibali ritmički udaraju palicama; sve bliže su glave palica, crvene i blještave bubnjaju mesožderni ritam, u bijelom ogrtaču primarijus psihijatrijske bolnice moli milost sklopljenim rukama: molim vas, palice lijepe, palice dobre, nemojte me udariti u čelo, nemojte, nemojte… ode mi titula dovraga, nemojte! Glavni ljudožder bam, bam, naređuje svojim bližnjima da sviraju Smrtonosni bongo, jer, kaže, nema milosti za ludu štenad. Bližnji radosno gledaju svog masnodebelog vođu i počinju žestoko bubnjati popularnu melodiju, takozvanu kompoziciju predjela. Trideset i šest crvenih glavica bam, bam, bam, bam… spuštaju se ritmički po čitavom tijelu Bijelog Šteneta. Nije stigao ni pisnuti, do kraja kompozicije bio je mrtav, a njegovo smrskano tijelo ležalo je razbacano po napetoj koži bubnja, razbacano u slasnim dijelovima. Glavni ljudožder priđe prvi bam, bam, i vladarskom kretnjom maši se srca poprskanog krvlju. U pobožnoj ritualnoj tišini zagrize pulsirajuće tijelo srca bam, bam. Žvačući sočnu pumpu, polako i očito znalački, iskežen i radostan dadne mig svojim bližnjima bam, bam, bam. Antropofagi odbaciše palice i u elegantnom trku rutinski na brzinu požderu slasne, izbubnjane dijelove Bijelog Šteneta. Bam, bam, pada mrak na proplanak. Gole seoske djevojke posjedale oko bubnjeva, guraju vibrafone u ušne školjke i vibratore s tri brzine u plodna crna međunožja. Lijane i povijuše njišu se u ritmu bongo-strasti, a vrapčići preludiraju kljunčićima po nategnutoj mahovini prozora. Bam, bam, bam…

 

Mekane niti pamuka
(histerija)

Nekoliko tisuća ljudi slijeva se u široki prozorski okvir. To je vrapčiću neugodno. Više prostorno neugodno nego nekako drugačije. Njemu je potrebna publika. Pikantna. Zvečeći šarm. Na izlizanoj ploči šanka. Krigle piva jurcaju s kraja na. Ja sam Clown. Da. Otkud vam pravo da gledate moje domaće kronične grčeve u koljenu, moju pjenu oko ustašca, žnjav-žnjav, moju zbirku umanjenica… sve ću pohraniti u Londonu, centru kapitalističke pornografije, ako se tako može reći. naslage pjene na glatkoj fotelji piva. pustite me, dozvolite mi razgranatu smjesu drveća podvrći oštroj kritici. kakvoj? kakvoj? krigla zanjače stružući. glatki fijuk. ja sam haljina djevojčice. nabor menstrualne podsuknje. pustite me! što buljite tako obvezatno? radije se radujte. da, vi svi. stanovnici jesenskog grba. jer zemlja je žuta užurbanost. žuta kugla urina. žutilom obavijena lopta. ona je ja. ja sam ona. ja. ja. ja. joj. pustite me. pustite! što vi mislite? poigravati se inventarom prozorskog stakla? fuj. fuj! suprotstavljam vam svoje pamučne niti. one opisuju vaš pogreb, vašu negipkost. hrrrrrrr. još ću lajati furioznu zbrku spojenih prstiju D. Theotokópoulosa kad padne mrak, oh, mrak, mrak mrk, izmaknut ću se i bolnica će pasti na vas. i na mene. i na vrapčića. vi, idioti. uprostili ste život. upropastili ste vrapca. moje niti. vaše krojačke ambicije. moje niti su mekane, a vaše škare su oštre. vaši automobili su simpatični, hura. ali vaše autoceste nisu. vaše metode su kretenske. mene niste uspjeli uništiti, liliputanci. ja imam snažne pamučne zamke za vas. nisu me uspjeli uništiti vaši razgovori; vaše grupne terapije; vaši budalasti primjeri autogenih treninga; vaše analize snova; vaše transcendentalne meditacije; vaše sugestije, hipnoze, relaksacije, neutralizacije duševnih konflikata… mekane su moje niti. čupkaste. svojeglave. moje malo čedo u mozgu viče. smije se stanovnicima jesenskog grba. he, he, izlizana ploča. jesenski šank dvadesetog st. oktoberfestualni cirkus. ljudi-krigle u Münchenu rokću u krilu pivnica civilizaciju piva i kobasica. moje čedo malo. da, tamo gdje su se dvadesetih godina rojile pećinske ideje. o, publiko. zvečeći šarm. tko će me poljubiti u osanjano čelo? hura. hura. a gdje je vrapčić? njega nema. smeta ga publika. fuj. fuj. fuj! trula bolnica. još uvijek dajete povremeno elektrošokove s vanilijom i one arhaične inzulinske kome s jagodama… he, he, mene nećete adaptirati. ha, ha, ja sam neprilagodljiv. mekane niti pamuka, zapravo su vrlo čvrste. fuj. to su moje niti. to su moje pamučne prijateljice. moje čedo u mozgu rado proizvodi čupkave beskonačne pravce. čedo je strašno radosno. kako ih samo suče. dopadljivo. vi to ne znate. vi ste obična publika. a moje čedo ne voli preparirane punjene ptice. ne. ne. ne. vi… odvratne vanilije… odvratne jagode… neću, neću vaše prinudno voće, vaš fahidiotizam… je li tako čedo moje bistro? zamisli kakva pikantna publika! oho. oho. da umreš. da svisneš. šuti, šuti. pustimo tu psihijatrijsku gamad…

ALGE – ILUMINIRANI PSIHOMRAK

Noćnici
(vježbanje crnila)

B: – Zar je prošao?
A: – Naravno, više me ne trga u koljenu. Osjećam tek neko kljucanje.
C: – Izvukao se dakle?
A: – Već hrli rukama u stvaralačko sunce.
C: – Ipak, čini mi se da posustaje.
A: – Samo prividno.
B: – Ali… primjećujem… još su mu noge u kiselini, a to znači da se muči… krvava sudbina.
C: – Nije ni nama lako.
A: – Nije.
B: – Nama je ipak lakše, ostajemo nevidljivi. On mora ponovo osjetiti svu ispraznost bijele svjetske kiseline; on mora opet slušati zlokobne krikove galebova…
C: – A mi?
B: – Mi smo u zavjetrini i vježbamo crnilo: A je najnevidljiviji, ti djeluješ subverzivno, a ja čistim jezgru.
A: – Kako je to lijepo-užasno.
C: – Oh!
B: – Vježbati crnilo znači živjeti žute paradokse.
A: – Pusti na miru slikarske štosove.
C: – O, mjesečari, onda vježbajmo…
B: – Važi.
A: – U čaški opet slušam radioemisije.
B: – A meni rebarce pjeva song o dugotrajnoj upali mozga. Volim dugotrajne upale.
C: – Dirljivo.
A: – Preuzetno.
C: – Megalomanski.
A: – Prostosrdačno.
C: – Naivno.
B: – U krivu ste, noćnici. Fantazirate, fantastičari.
A: – Nije istina.
C: – U krivu si ti, a ne mi. Dugotrajna upala nije moguća; barem si to trebao već naučiti.
B: – Nisam imao vremena. Imao sam menstruaciju. Bio sam strašno nervozan…
C: – Svejedno.
B: – Proklete mjesečnice! Prokleto crnilo! Uvijek mi curi tinta. Proklet sam, jer sam zaljubljen u mastilo.
C: – Svejedno.
B: – Tebi je najednom sve svejedno.
A: – Njemu je uvijek bilo sve svejedno; on bi iz govna, ako treba, izvukao ružičastu maramicu ili vjenčanu haljinu.
B: – Takav je on. Tipično dijete anarhije.
C: – O, mjesečari…
B: – Ti si mjesečar… krepani idealist.
A: – On je astronaut. Voli astrofiziku.
C: – O, mjesečari…
B: – Zamisli samo ovo spadalo. Poput lunarnog debila rokće te rokće.
C: – O, mjesečari…
A: – Pusti umišljeno galaktičko zvono. Ne zaslužuje povišicu crnila.
B: – Bravo! Bravo!
C: – O, mjesečari…

 

Sivo kruženje

hja možda sam stvarno malo ali a oni stihovi podjaruju tko bi uz njih mogao biti konzervativan pih tako bubnjaju o koricu

u prvoj gredici slijeva
vesela mrkvica raste

otkud sad neozbiljni sadržaji čuj kao vitamini kao brzojavno brzojarno zdravlje turistički oblici bolje razbiti sunce tenisicom adidas u milijardu i pol primjeraka lokva lokva krenuti drvoredno lagano uh a ono tu smo zar ne cvrkut pa sućutna elipsa palčevina nego nešto put u magičnu klopku portir vodoskoci stazice žutofasadna zgrada poskupjele banane prezrivo odbih razgovor a tko ne bi hodnici hodnici ona tabla ona nemoćna blijeda ima crna jaka slova mir mir pa pljucneš onako u mimohodu zveči mržnja hodnika to znaš zvecka oružjem idemo idemo osam sati će uskoro opalio u mislima onu malu potrbuške kako se samo pravi a vrcka dupetom a on napredni psihijatar kava se puši Bijelo Štene misli tko zna lu lu lu lu kofeinska struktura pa kaže Clown i tako dalje smiješno još su puno bolji hodnici idemo hoću sobu Doménikosa Theotokópoulosa da pomognem jelovim daskama hoću da malo postanem nitko Cvjetko Jevrem Bambi pa kruške i ubijanje tako i odbacivanje što ti ga ja znam a znam te suncostaje mozga te burleske vijuga zapaprena pisma majci u predvečerje kad sam malo djevojčica malo Clown malo ono ili ono teško kontrolirani pomaci u erotičkim čipkama čovjek se rado gubi teško se podnosi razapet je u trodijelnim wc-vezovima zajapurenim gibanjima crijeva punjenim mjehurima i jogunastim cjevčicama on hoda oh gledaj ga nevjerojatno kupaonica i nužnik on mora sjesti baš mora i gotovo sjedi sjedi Edip na školjci nujno i obezglavljeno drk drk što li taj momak misli vrijeme doručka stiže žurno prestrojavanje zadnji svršni pozdrav misli malo i na sestru Martinu te svjetlucave atmosfere grupne terapije svašta ništa divna mušica svatko radi što hoće ja ću pismo djevojci Maci predstavit ću se kao doktor stručnjak za psihovaginalna istraživanja to bi moglo uspjeti eto tako eto tako samo pisati onda roj raja mušice pogledaj poklisari pisaca prisustvuju pisanju piknute piknjice pisaljkom po piknji tu se ništa ne može čisti nepatvoreni usud mošta mladog vina pi pi pipi duge čarape jesenska poliklinika svijeta večer voćne sudbine jer tu je bacanje kocke a ne samo to i to slučaj ili ne upleteni bršljan matematike oči sokola oči očne kolutave jagodice i te kocke šestice dvojke smušene radosti bacanja to bi kao život bilo pretapajući rez u radikalne snove posljednje večere gledaj slušaj kako njušim odluku čekića da udara čeone kosti kamiona on sabire čudni stres lima ništa ništa pardon samo naprijed koliko toliko ništa zato kako već hoćete tu žućkaste probojne silnice ili proboj ili ništa ili-ili fiat fiat proboj još uvijek mogu odlučivati gdje ću instalirati neuroze tipa-tipa-tapa gdje ću smjestiti uvodnu membranu i grčenje šeste noći pa to je bila ludnica stvarno ako nije nepomičnost jutra dobra čudna loša nepomaknutost raskvašene ceste neprohodni puteljci slušam naborane oglase putovanja o Clown pipkavo prodireš bez otvarača bez alata nema obrta u tamno kako kako spuznuti nestati gravitiraš ludim zanošenjem otvaranje jezgre neka bude tako a ono praznina crvi ništavila pljuješ i odlaziš teško ali kipti snaga sebe nazivaš učitelju otežale ideje učini mi pristupačnim igrivim o učitelju učeniče žvači sjemenke povratka mnoge žute bobice ne nećeš dobiti hipervitaminozu bam bam onirički bubnjevi pusta je zemlja raste neko kržljavo asistentno granje mali grmuljci pune žlice milja obilje nara klimaš se kroz to čitaš histeriju pređice mekane niti pamuka izvedeni vježbači crnila bolnica tko suče razgovore tko potiče opoziciju lizači plamena liznu u moje ruke savjest sjećanja povratak sočne bobice nadanje nada žuto kućište nada bobice plodni glasovi sivo kruženje

 

Potresne boje

U auli, čudan i bogat, na drvenoj klupi sjedio je posjednik potresnih boja. Studenti su prilazili šutke i pružali svoje žedne, čvornate, suhe ispucale ruke. Željeli su boje. Posjednik je svakog pomno zagledavao u lice; ako bi primijetio da dotični nema talenta, da nije dobro umio oči, onda ga je slao na obližnju rijeku gdje je ovaj morao meditirati čiste umivene plohe na površini tekuće vode. I ne samo to. Dotični je morao pronaći talent u protjecanju, ugrabiti ga umivenim očima i donijeti na uvid posjedniku potresnih boja. Ako bi posjednik osjetio kolebanje talenta, ako bi vidio ma i najmanji trag poroznog tkiva, kandidat je bio surovo odbijen. Odbijeni su odmah umirali, a oni rijetki koji su prošli testove radosno su trčali svijetom s pribavljenom potresnom bojom u mozgu. Žudnja je ozarila njihova gorljiva blijeda lica, jačala slabunjave ruke, prožimala grčevitu spremnost za boju. Žudjeti boju, svoju boju, značilo je isprva žudjeti sve boje, u početku tiho, mudro i oprezno, lukavo koloristički poput kameleona, a onda sve jednobojnije žudjeti sa što manje nijansi, žudjeti studentski suhim ispucanim rukama zabijenim u mozak, posjetiti posjednika potresnih boja…

pa to su moja sjećanja, ovo je bolnica, a ja sam Clown, Boris Clown. kako samo glatko mislim. sjećam se, da. i ja sam otišao posjedniku u aulu. zatražio sam svoju boju. pogledao me je pomno u lice i oči. u izvinutim obrvama očitao sam zadovoljstvo, a u narednom trenutku i zapanjenost: shvatio je da sam ja on.

 

Opsesija grla u grotlu

Ljigavo područje odiše prividnim mirom, a u debelim hladetinastim sluzokožama grotla čuči masna gruda grčenja. Clownovo grlo opsesivno grli grlatost; opsjednuto guče grlica predložak povratka punog govora, a grlo, grlo glogotanja, grlo grgljanja, grlo grušanja, grlo gušenja i grlo grla grli grubu hrapavost mučnog, glasnog izricanja čudne rečenice: Ja mogu postati ja.

 

Euforična pretapanja
(halucinacije)

ugrizi žutu bobicu, Clown! možda izleti žmirkav vrabac. tako kažem sebi. rekonvalescentu treće remisije. to je ludo infantilno vrijeme koje stišćem u svojoj slabašnoj dječjoj ruci. to je vrijeme vitamina i ja ga srčem. posrkane naranče bacam kroz prozor sobe 36. kroz prozor sobe Doménikosa Theotokópoulosa jesen vraća sve što sam odbacio. podla jesen. ali ne može smesti moju opojnu strogu radost. radostan sam jer dopuštam sebi šetnju drvoredom. Cvjetko se čudi i maše bolesnim maskama boje vapna, a Bambi i Jevrem tek uvježbavaju ustanak protiv betonske psihijatrije. idem, idem. batići, udaraljke tvrde glazbe, udaraju žute pločice u zvučna čela zvonike psihe, a ja žudno sišem muzički sok dobrog izleta. kesteni šapću šašave fluidne skice labirinta: pronađi svoju nit. posprdno se smijem… zar okoštale crte zamršenih prolaza mogu pojasniti ili oslikati glavnu stazu kojom bi netko prošao… ja sam našao svoju nit. posprdno se smijem… zar okoštale crte zamršenih prolaza mogu pojasniti ili oslikati glavnu stazu kojom bi netko prošao… ja sam našao svoju nit, otvorio sam jezgru, shvatio prazninu i produžio naporno dalje. svi mi možete puhati u uho sablažnjive vjetrove, sablasne skice sumraka; možete napuniti moje širom otvorene oči čudesnim pitanjima o životu i smrti, ali već unaprijed vaša je marljivost osuđena na neuspjeh, jer sada… poslije svega… imam svježe brdo u grudima, a moja duša je ozonski zelena i ne prokišnjava; ona je jarosna kvrga bez vremena, psihedelični spektar mnogih odlazaka i dolazaka, nedodirljivi kristal… vi tu ništa ne možete. moje skice su bolje. traju u teško prenosivim vinima, u žućkastim kućištima… evo jedne s ljetovanja: klobučasti oblik surove meduze darne me u nadlakticu. brzo isplivam na opustjelo sumračno žalo i strašno se naprežući pogledam u bubreći otok na koži tiho, ali temeljito psujući. bol žacne čak u peti lijeve noge. prelije kuckanje života nepoznatom snagom. ili skica besmislena brda: bio sam tv-spiker. jednog dana najavljujući najgledaniji termin iznenada sam načinio pauzu i rekao milijunskom gledalištu vi ste svi idioti, a da se kasnije nisam mogao sjetiti što me je potaklo na tako nesmotren i po karijeru spikera poguban čin. naravno, odmah sam dobio otkaz, a kasnije je smijenjen i moj šef. ipak, strašno sam se radovao kad sam doznao da je mnoštvo gledalaca pismima, a i telefonom izrazilo zahvalnost što sam im tako oštro skresao istinu u lice… da, moje skice su bolje. ja uvijek kažem da sam neuhvatljiv. možda je to utjecaj one kompozicije brza podmornica ili utjecaj nimfomanie veritatis, tako da ste osuđeni već unaprijed. možete me cimati kao lutku na nevidljivom koncu… to je kao da ste dirnuli ništavilo … stići će vas moja zelena duša; ozonski bubnja puls, svi znatiželjnici bit će ubrzo ugušeni kiselom pjenom koju obilno luči nedodirljivi kristal… ja sam opasan dječak, u zjenicama krijem bijelu zasjedu za primarijusa, milujem blaziranom rukom kovrčavo štene. ovo je veselo mučenje, a lučevine kristala nadahnjuju povratnike jer oni grizu žute bobice. ugrizi bobicu, Clown! gric-gric. što osjećaš, što vidiš? osjećam jesen, opasnost i strast radosti, a vidim vrtnje nebrojenih filmova. volim celuloid. tako je stvaran, opipljiv; priča grčevite priče o dvadesetom stoljeću, naročito o kraju tog stoljeća. gledajući ja živim. svježe brdo u grudima snažno lupa. zelena os ozona strmoglavce prianja uz žive slike slatkastog dima; to su mirišljave slike, mirisni zvukovi. mirisave slike zvukova i mirisni zvukovi slika vibriraju plesne figurice dima. iz malog grotla izrezbarene lulice izlaze tanki sivoplavi filmovi koje požudno čitam i gledam; ima i takvih koje vrtim po nekoliko puta. slatkasti dimovi prekrivaju magličastu vunu ekrana, a jedan takav zove se Mjesečar. privlači me zbog svoje bizarne radnje. sve se zbiva u bazi Zemljana na Mjesecu. glavni junak, stidljivi mladić Pietro Aretino, očito vrlo pobožan, lica zanesenog lunarnim bljedilom često dolazi u žutu katedralu nedaleko od baze. dolasci su prikazani nevjerojatno dugim, fantastičnim kadrovima mjesečeva pejzaža, a tornjevi katedrale kratkim zumovima u svemir. stidljivi se mladić nesretno zaljubljuje u jednu nadnaravno lijepu opaticu koja pjeva u crkvenom zboru. očajan je zbog toga. danima pati, jer smatra da čini neoprostiv grijeh sanjareći o njoj. gotovo poludi od ljubavi. izbezumljenom mladiću i u snu i na javi dolaze nevjerojatna priviđenja, a tlak mu se brzo i skokovito penje. (jedna interesantna inovacija: na ekranu se njegova hipertenzija prikazuje grafički crvenoružičastim pravcima na mliječnoj površini.) on mazohistički trpi udaljujući se sve više od svijeta; uvlači se u sebe, živi mučno svoju patnju. usrdno vjeruje da je sve to što proživljava zapravo znak božje kazne, a koja ga je stigla zbog nekog davno počinjenog grijeha, ali i zbog ovog koji upravo čini. kulminacija Mjesečara odvija se u scenama Pietrovog posljednjeg priviđenja. mladić kao i obično dolazi u žutu katedralu. (režija, kamera… sve izvrsno. u groplanu vidim njegove smjerne i užarene oči. zatim lagani švenk na katedralu… pa još laganije klizanje na tjeskobnu Mjesečevu pustoš…) Pietro ulazi u crkvu i sjeda na malu drvenu klupicu. ošamućen upravlja bojažljivi pogled na čedan zbor opatica koji se lepršavo okuplja oko orgulja. među njima brzo/grozničavo pronalazi izuzetno lice svoje ljubljene i obilno trpi u svojoj nutrini, što mu se opaža na licu kao nekontrolirano grčenje mišića. najednom slika leluja, muti se u žutoj maglici platna. ponovno se bistri. Pietro gleda. živi teško priviđenje. sve opatice drže u rukama male jantarne križeve. mutnožuto blista jantar. mutno svjetluca scena sva u ćilibarnoj svjetlosti; oko orgulja crne odore časnih sestara. njegova draga da znak. orgulje ozvuče prostor. odignuvši tamne halje petnaestak opatica sjedne i raširi noge. na drugi znak Pietrove nesretne ljubavi, a u istom trenu, sve sestre zabiše križeve u bucmaste crne pičke. strašno dobro snimljena scena. zibajući ritmički bokovima zbor žestoko masturbira. izbezumljeni Pietro vidi sebe na drvenoj klupici. vidi sebe kako ga vadi preplanulog lunarnim bljedilom, a on mrkoozbiljan pridruži se zboru. zborno masturbiranje. energični pokreti uvlačenja i izvlačenja. vlažni jantar cakli užitak. sve postaje žuto. sve postaje crveno. sve postaje crno. sve postaje žuto. jantarno struji zrak. odnekud izlazi kâd i mirisni miris tamjana. kratki pokreti. brze kretnje. križni put jantara. u zanosu zarumenjele opatice klikću: ”Ave Maria, gratia plena, Dominus tecum. Benedicta tu in mulieribus, et benedictus fructus ventris tui, Jesus. Sancta Maria, Mater Dei, ora pro nobis peccatoribus, nunc et in hora mortis nostrae. Amen.” akustičnim prostorom odzvanja amen. titra jara. tamjan miriše slatko, dahće Pietro. u jednom trenutku svi zakrkljaju: ”o, bože!”, a u širokoj lađi kipti jantarni orgazam. kamera hvata razjapljena usta, izbečene oči, onemoćale ruke, krhke djevojačke dlanove. najednom prizor nestane. nova scena. nekoliko dugih kadrova. uzbuđene opatice, ispunjene gnušanjem od netom počinjene sablazni, bijesno tjeraju zbunjenog i unezvijerenog Pietra iz katedrale. viču mu da je egzibicionist i masturbant, i da će ga bog strogo kazniti. bježeći ispred razjarenog crkvenog zbora, Pietro jedva jedvice uspijeva navući skafander. izmoždeni kurac klatari mu se u trku amo-tamo. za njime se vuče trag sperme. žuta katedrala nestaje iz kadra. kamera prati Pietrovo posrtanje, a onda grčenje lica i posustajanje. mladić staje. sâm u mjesečevoj pustoši. zasoptan, zadihan, uništen i skrhan iznutra nemoćno krši ruke. mršti čelo. čini se da intenzivno razmišlja. bore urezuju odluku. lagano diže ruke i skida skafander. stravičan prizor. u potpunoj tišini Pietro se ruši na fini usitnjeni pijesak, mjesečevo brašno. dvadesetak sekundi kamera polako perverzno klizi mrtvim zgrčenim licem. naglo zatamnjenje. kraj. kakav film! volim psihološke filmove. ugrizi bobicu, Clown! gric-gric. što osjećaš, što vidiš? osjećam jesen, opasnost i strast radosti, a vidim vrtnje nebrojenih filmova. iz malog grotla izrezbarene lulice izlaze sivoplavi likovi celuloida, filmovi… katkada pogledam samo neki odlomak… da, ovo je ljubavni… ovo je špijunski… ovo pornografski… a ovo ratni… gle, zgarište! oveća grupa vojnika. veseli su i žvaču žvakaću gumu. mnogima su zakrvavljene uniforme. izgledaju kao Amerikanci. jedan kaže susjedu: gadno, nema što. onda ga pita: Henry, zašto smo u Vijetnamu? nemam pojma, veli ovaj, možda da ubijamo… ali i to je već dosadno… uvijek isto. nastaje komešanje. dolazi neki tip u crnom. očito svećenik. smiruje vojnike. slušajte, kaže, vi ste pošteni Amerikanci. napravi značajnu stanku. kurvin sin, promrmlja Henry, što sad hoće, ja sam već gladan. svećenik nastavi. i kao takve domovina vas ne zaboravlja. zato sam i došao. hajde da molimo zajedno. i am not religious, poluglasno dobaci Henry. slušajte, vi dobri Amerikanci. molimo se zajedno da nas rat ne iskvari. ubijati morate fair, a ne kao ovi naši saveznici. oni odsijecaju glave, a to nije u redu, nije moralno. ubiti, to da, takav je rat, ali zašto, bogamu, rezati glave i kasapiti tijelo protivnika!? to nije u redu, to je protuprirodno. čujem gadne stvari o vama. čujem da vam nisu dovoljne naše četne flundre i štapske kurve. čujem da silujete žene protivnika, ali i to da među vama ima mnogo pedera. to nije moralno, a i nije u skladu s našom vjerom. Hajde, Amerikanci, pomolimo se sada za vaše grešne duše! svršimo, ne seri, odjebi, mrmljaju neki. svećenik vikne pozor, priprema, sad, i počne molitva. ”Hail Mary, full of grace, the Lord is with thee! Blessed art thou among women, and blessed is the fruit of thy womb, Jesus. Holy Mary, Mother of God, pray for us sinners, now and at the hour of our death. Amen.” dobro je, veli svećenik, nije loše, ipak samo vas je polovica molila. to nije moralno. kad se moli, onda se moli, je li tako. hajde, krenite sada u borbu i znajte da Amerika gleda u vas. vojnici se smiju. psuju. provjeravaju oružje… klink… što ću to gledati. zaista ima svašta u mojoj lulici. dimovi filmova. danas više neću pušiti. samo izleti i šaptanje kestena u svježem brdu, na zelenoj mahovini moje ozonske duše. i radost. o nju se mogu razbiti sva vaša htijenja, podle namjere i sve ostalo što ste iznašli ili tek samo pomislili. radost je glatka kao i usamljenost… nedodirljivi kristal. ona je bjelodani plod mojeg probijanja, onog proboja koji je odjeven bijelim plaštem podnosio obrušavanje galebova; ona je plod modela očajanja. stoga moja radost nema veze s ekspresionizmom, ona se čita kao nezavisnost zelene duše bez pjege praznog hoda, bez erozivnih mrlja jezgre; ona je plodno ludilo ili ludilo plodova. da, imam svježe brdo u grudima, a moja duša je ozonski zelena i ne prokišnjava. nije mekana, nije plačljiva, nije romantična i ne traži pravo na nesreću, pravo na poraz, jer to smatra obilježjima trulog središta niske duhovnosti. ona voli tvrde udaraljke, let galeba, a tugaljivo pravo na nesreću prepušta osrednjima. Cvjetko se čudi i maše bolesnim maskama boje vapna, a Bambi i Jevrem tek uvježbavaju ustanak protiv betonske psihijatrije. idem, idem. batići, udaraljke tvrde glazbe, udaraju žute pločice u zvučna čela zvonke psihe, a ja sišem muzički sok dobrog izleta. kesteni šapću, a ja se posprdno smijem…

 

Raster mozga

Testirani dio
Takozvani jasni dio rekao je Bijelom Štenetu da sam zdrav, da sam pametan i da mogu kući. S nevjericom ga je pogledao, ali je ovaj uporno dokazivao da je tako. Na brzinu mu je preporučio toplu kupku i obaveznu šetnju: stotinu krugova oko vodoskoka. Jasni dio prihvatio je preporuku, jer mu je relaksacija ionako bila potrebna, a zatim je ponovo zaskočio primarijusa i dokazivao mu isto tako uporno svoju prethodnu tvrdnju o zdravlju i pameti.

Lijevi dio
Takozvani neuhvatljivi dio rekao je ovo: Ja sam na top-listi jesenskih problema, a najviše volim riječ ”ultra”. Stoga sam oduvijek ultramoderan.

Desni dio
Takozvani perolaki dio govori da mnoge budale ponavljaju kako živimo u apsolutno nesretnom svijetu, a zapravo stvar je samo u tome da moramo težiti svijetu apsolutne sreće. Povremeno dodaje da Zamjatinov antiutopijski roman Mi možemo svrstati u kontrarevolucionarno djelo. Naravno, kako reče, on je za izgradnju “čvrstog lanca” psihijatrijskih bolnica u svakoj zemlji, kako bi se onemogućila djelatnost onih koji se ne mogu uklopiti u opće ciljeve izgradnje sretnog svijeta.

Anarhistički dio
Takozvani konstruktivno-rušilački dio rekao je sljedeće: Zaista smo nepraktični. Uklanjanjem posljedice ne postižemo ništa bitno, a problem i dalje postoji. Zbog toga i nije baš neophodno ukinuti duševne bolnice. Treba ukinuti Zemlju kao uzrok, odnosno pretpostavku takvih institucija.

Strasni dio
Takozvani duševni dio lucidno kaže: Ja imam divne igračke i ja ću s njima kroz zid.

Teorijski dio
Takozvani filozofski dio konstatira da je čovjek društveno biće, dakle političko biće ili biće prakse, te mu je prema tome mozak strukturiran bitno ideologijski, odnosno metafizički (sic!).

Magijski dio
Takozvani očaravajući dio izražava se preciznom formulom kratko i jasno: MC/2XBS/AV1+4-F8/39878%/, to jest 2 REPATICE MIGOLJE ORBITOM S16.

Religiozni dio
Takozvani biblijski dio mirno predlaže: Jedite i pijte.

 

Vrtoglavo tijesto

u znoju lica svoga što prije iz magične klopke van van van mijesi prazne čahure bolničkih fusnota ovo me podsjeća na erozivne psihomrlje ne nije ovo suncostaj mozga ovo je kretanje zelene duše svježe grude nježno me grebu grablje sna i jave beru te sanjarske plodove tko je jak ja u svakom malom žutom kućištu u svakoj maloj žutoj bobici a prije nije bilo tako lamataju povratničke halje spasa a ti si on koji je bio i noćnik i jezero i opna on takne sudbini skute naravno a na šanku trojica četvorica nije hitno nije hitno nije hitno nije hitno nije hitno nije hitno čitati čitati čitati čitati kako preskače igla nikako i to je ono loša ploča magnetoskopski zbir čuda za umobolničku prozu i nagrade i svašta iz magične klopke van van ciao cvjetko ciao bambi ciao jevrem ciao arhitekti psihe ciao magarac mene zvati u literarnu sekciju književne večeri soba 41 a putovanje a izleti a proboj a sjemenke nikom ništa idioti samo tako otkud muze muzu sam bog će znati kakvo je to magično kazalište čije su to figurice i otkud dolaze vukovi mazno bilje stepe šiklja kroz otvorena vrata spoznaje i tu nam puštaju debile balone tijesni disco sound za male djevojčice praznoglave okice kečkice lijepo gle mene odiseja na dobar brzam fuk da priznam da ću vam sve priznati priznajem da nema suncostaja ovo je divan falsifikat u trku bio sam shizofrenik sada jesam-nisam bit ću neću to samo ja znam ne znam za malene čitateljice malog princa jer će rijeke i dalje teći curiti kao zavist i žuč kritičke peruške prašinari zar u tijesto umiješani smjesta kako vi možete ocijeniti djelo hljeb nabubreni krušni oblik da bilo kada on se ugrizao za prsnutu bobu debeložuto meso krajnosti a nije li tako padao kao neki pljusak jesenja žetva kiše rominja sjećanje na ekranu zrnje pljeva svijeta ugrizi se ugrizi se ugrizi radije bih se šćućurio u ušnoj školjci one koja odlaže još mokre skije ali neću naprezati mozak kilavi raster svijetli na obroncima žudnje a ona pali rubove tame kao zalazak mučnih godišta ili onaj koji zanovijeta poskupjelim bananama ispred žutofasadne zgrade da vidimo brzo uspinjanje hodnici hodnici na ozbiljnoj ploči caruje mir s vama van van iz magične klopke zamke stoljeća zaigraj palčevinu sućutnu elipsu hodaj mirno rasprostri krila drvoreda plijeni pažnju pozdravi vrapčića gdje je, dođavola, ne vidim ga od drveća ciao bijelo štene nisi shvatio čak ni moj bioritam a kamoli žudnju za i žudnju zbog pogledaj kako tvoji sueksperimentatori u moj ležaj smjesti kravu i tele šareno pa neka teče tečevina mlijeka pij kržljavi asistentu ihtiologu da li sam pljunuo u tebe i na mirnu ploču zatvorsku tablu ha a koliko me nije bilo čekaju izrezbarene lulice a ne onaj tvoj librium kurvo napakostiti uništiti obračunati zatomiti sve potrebne infinitive a zašto zbog života u sjeni u časti plitke plitice u čemu u vremenu mijesim tijesto vrtoglavo tijesto požude za suprotnostima lulica dimi slatkasti prostor jasnoće i barem je jasno da ništa nije jednostavno čekaju me izrezbareni sivoplavi dimovi izvinuti uvis kao upitnici zemlja zrak taj oprezni šumni grgut film po film prava vožnja nikuda nikada žuriti za svježom grudom proširenih ponosnih prsa nemaš nema grablje profita imaš bezgranično žaoke pitanja krvave rupice i glavom misaono kroz bedem s druge strane van van van iz magične klopke koliko puta grlom naprijed u znoju lica svoga kaplje nezaustavljivi intelekt magijske križeve blatnih putova hrle konjanici smisla sapi brekću brzinu fijuuuu ulaznice za vjetar su skupe i nepotrebne to treba znati to treba znati to treba prepoznati u fijuku vrelovoda taj srne čekić menstruacije i simbol napretka u jagode u jagode sjetve u mirisne žetve mjesečnica srpolikih planova grudobrana zelene razlivenosti u opijenim naćvama svijetli brašno-sitost i brašno-svrhovitost pjev grubosti nemoj šamarati jagodu točkaste marame stida u stidljivost u naporu zla i ptice čovjeka i kamena čovjeka i lulice čovjeka i teškog mirisnog dima brzih batića slušaj lupa žudnja budi žustar ali ne suviše dugo čestar čeka fijuuuuuu ulaznice za vjetar grčevito vježbati ostajanje van iz magične klopke van takoooooooo vježbaj razvlačenje usana za osmijeh smij se jeseni zavoli besmisleno žutilo i žudi šumni šum sebe cijeloga jer si bujno rasno raslinje želja sveprisutnosti čežnja šume i šum protjecanja žubor propadanja vesela buka tuge vrtoglavo tijesto psihe i svagdje zaboden stoji tvoj naslov

ŠUMSKI GRČEVI

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.